Manuel
Bandeira
UMEĆE VOLjENjA
POSLEDNjA PESMA
Ovako bih želeo svoju poslednju pesmu:
da je nežna, da jednostavnije a manje namerne stvari
izražava
da guši bez jecaja bez suza
da poseduje lepotu cveća bez mirisa
vrlinu plamena u kom se najčistiji dijamanti stvaraju
strast samoubica koje se bez objašnjenja ubijaju.
UMEĆE VOLjENjA
Ako želiš da osetiš ljubavnu sreću, zaboravi svoju dušu,
jer duša je ta što ljubav uništava;
ona samo u Bogu zadovoljstvo može da pronađe, ali u
drugoj duši ne;
samo u Bogu ili izvan sveta.
Duše su ćutljive.
Dopusti svom telu da se s drugim telom sporazume,
jer tela se razumeju, ali duše ne.
NOVA REČ (NEOLOGIZAM)
Puno ljubim, još uvek malo pričam.
Reči izmišljam
i prevodim ih kao nežnost najveću
i svakodnevnu.
Izmislio sam, na primer, glagol teadorar (obožavati
te),
neprelazan:
teadoro (obožavam te), teadora (obožava te)...
* * *
Kada si obučena
niko ne zamišlja svet
koji kriješ pod svojim odorama.
Tako, kad je dan
nemamo predstavu
o zvezdama što sjaje
na dalekom nebu.
Ali, noć je naga;
i nagi u noći
podrhtavaju tvoji svetovi
i svetovi noći.
TVOJE TELO ČISTO I SAVRŠENO
Tvoje telo je čisto i savršeno.
Želim da tvoje čarobno telo
spustim na postelju
okruglu, majušnu.
Tvoje telo je sve što miriše...
ruža... cvet narandže.
Tvoje telo je belo i meko
poput mladinog vela.
Tvoje telo je pozlaćena jabuka,
uvenuo ružičnjak leta
što je u parfemu skončao.
Tvoje telo je žar vatre.
Tvoje telo je plamen
kao horizonti u podne...
Čedno je kao
bistra voda što krivuda
i izvire na starim izvorima.
Ekstaza vode i plamena.
U svakom trenu vidim
tvoje telo... jedino ostrvo
u okeanu moje žudnje.
Tvoje telo je sve što blista
tvoje telo je sve što miriše
ruža... narandžin cvet.
ŽIVOTINjA
Juče sam na đubretu u dvorištu
video jednu životinju
kako kopa po ostacima hrane.
Kada nešto pronađe
ne proverava, niti omiriše
već halapljivo pojede.
Životinja ne beše ni pas,
ni mačka, ni pacov.
O, moj bože, životinja beše čovek!
POTPUNA SMRT
Potpuna smrt.
Umreti telom, umreti dušom
u potpunosti.
Umreti a ne ostaviti tužne zemne ostatke,
beskrvnu masku od voska okićenu cvećem
što će jednog dana srećno istruliti,
okupano suzama, procvetalo manje zbog žudnje,
više od straha od smrti.
Umreti a slučajno ne ostaviti zalutalu dušu
na putu ka raju.
Kakav raj tvoj san o raju može da zadovolji?
Umreti a ni boru, ogrebotinu, senku,
sećanje na jednu senku
ni u jednom ljudskom srcu, ljudskoj misli
ili koži ne ostaviti.
Umreti tako potpuno
da kad jednog dana tvoje ime pročitaju na papiru,
upitaju: „Ko je to bio...?”
Umreti najpotpunije,
ne ostavljajući čak ni to ime.
JUTARNjA ZVEZDA
Želim da budem srećan
želim da se udavim
na talasima plaže
na talasima mora.
Ko dolazi da me poljubi
na talasima plaže?
Želim jutarnju zvezdu,
mora kraljicu.
Želim da budem srećan
na talasima plaže
želim sve da zaboravim,
želim da se odmorim.
MANUEL BANDEIRA (MANUEL BANDEIRA), jedan je od najomiljenijih
i najcenjenijih brazilskih pesnika. Rođen je 1886. godine u gradu Resife (glavnom
gradu države Pernambuko koja se nalazi na severoistoku Brazila). Napisao je oko
dvadeset knjiga. Svoja najznačajnija dela počeo je da objavljuje 1924. godine, nakon dužeg
boravka u Evropi. Pored poezije, pisao je književnu kritiku koju je objavljivao
u časopisima. Predavao je hispansku književnost a prevodio je i značajne drame svetske
književnosti na portugalski jezik. Najčešće teme njegovih pesama su ljubav prema
ženi, detinjstvo, prijateljstvo. Njegovo delikatno zdravlje (1904. godine je otkrio
da boluje od tuberkuloze) na izvestan način uticalo je na njegovu poeziju i celokupno
stvaralaštvo.
Umro je 1968. godine u Rio de Žaneiru, gde je i sahranjen.
Izbor, prevod s portugalskog i beleška
Ana Stjelja