КОРАЦИ

Manuel Bandeira

UMEĆE VOLjENjA

 

POSLEDNjA PESMA

 

Ovako bih želeo svoju poslednju pesmu:

da je nežna, da jednostavnije a manje namerne stvari

izražava

da guši bez jecaja bez suza

da poseduje lepotu cveća bez mirisa

vrlinu plamena u kom se najčistiji dijamanti stvaraju

strast samoubica koje se bez objašnjenja ubijaju.

 

 

UMEĆE VOLjENjA

 

Ako želiš da osetiš ljubavnu sreću, zaboravi svoju dušu,

jer duša je ta što ljubav uništava;

ona samo u Bogu zadovoljstvo može da pronađe, ali u

drugoj duši ne;

samo u Bogu ili izvan sveta.

 

Duše su ćutljive.

 

Dopusti svom telu da se s drugim telom sporazume,

jer tela se razumeju, ali duše ne.

 

 

NOVA REČ (NEOLOGIZAM)

 

Puno ljubim, još uvek malo pričam.

Reči izmišljam

i prevodim ih kao nežnost najveću

i svakodnevnu.

Izmislio sam, na primer, glagol teadorar (obožavati te),

neprelazan:

teadoro (obožavam te), teadora (obožava te)...

 

 

* * *

 

Kada si obučena

niko ne zamišlja svet

koji kriješ pod svojim odorama.

 

Tako, kad je dan

nemamo predstavu

o zvezdama što sjaje

na dalekom nebu.

 

Ali, noć je naga;

i nagi u noći

podrhtavaju tvoji svetovi

i svetovi noći.

 

 

TVOJE TELO ČISTO I SAVRŠENO

 

Tvoje telo je čisto i savršeno.

 

Želim da tvoje čarobno telo

spustim na postelju

okruglu, majušnu.

 

Tvoje telo je sve što miriše...

ruža... cvet narandže.

 

Tvoje telo je belo i meko

poput mladinog vela.

 

Tvoje telo je pozlaćena jabuka,

uvenuo ružičnjak leta

što je u parfemu skončao.

 

Tvoje telo je žar vatre.

 

Tvoje telo je plamen

kao horizonti u podne...

 

Čedno je kao

bistra voda što krivuda

i izvire na starim izvorima.

 

Ekstaza vode i plamena.

 

U svakom trenu vidim

tvoje telo... jedino ostrvo

u okeanu moje žudnje.

 

Tvoje telo je sve što blista

tvoje telo je sve što miriše

ruža... narandžin cvet.

 

 

ŽIVOTINjA

 

Juče sam na đubretu u dvorištu

video jednu životinju

kako kopa po ostacima hrane.

Kada nešto pronađe

ne proverava, niti omiriše

već halapljivo pojede.

Životinja ne beše ni pas,

ni mačka, ni pacov.

O, moj bože, životinja beše čovek!

 

 

POTPUNA SMRT

 

Potpuna smrt.

Umreti telom, umreti dušom

u potpunosti.

 

Umreti a ne ostaviti tužne zemne ostatke,

beskrvnu masku od voska okićenu cvećem

što će jednog dana srećno istruliti,

okupano suzama, procvetalo manje zbog žudnje,

više od straha od smrti.

 

Umreti a slučajno ne ostaviti zalutalu dušu

na putu ka raju.

Kakav raj tvoj san o raju može da zadovolji?

 

Umreti a ni boru, ogrebotinu, senku,

sećanje na jednu senku

ni u jednom ljudskom srcu, ljudskoj misli

ili koži ne ostaviti.

 

Umreti tako potpuno

da kad jednog dana tvoje ime pročitaju na papiru,

upitaju: „Ko je to bio...?”

 

Umreti najpotpunije,

ne ostavljajući čak ni to ime.

 

 

JUTARNjA ZVEZDA

 

Želim da budem srećan

želim da se udavim

na talasima plaže

na talasima mora.

 

Ko dolazi da me poljubi

na talasima plaže?

Želim jutarnju zvezdu,

mora kraljicu.

 

Želim da budem srećan

na talasima plaže

želim sve da zaboravim,

želim da se odmorim.

 

 

MANUEL BANDEIRA (MANUEL BANDEIRA), jedan je od najomiljenijih i najcenjenijih brazilskih pesnika. Rođen je 1886. godine u gradu Resife (glavnom gradu države Pernambuko koja se nalazi na severoistoku Brazila). Napisao je oko dvadeset knjiga. Svoja najznačajnija dela počeo je da objavljuje 1924. godine, nakon dužeg boravka u Evropi. Pored poezije, pisao je književnu kritiku koju je objavljivao u časopisima. Predavao je hispansku književnost a prevodio je i značajne drame svetske književnosti na portugalski jezik. Najčešće teme njegovih pesama su ljubav prema ženi, detinjstvo, prijateljstvo. Njegovo delikatno zdravlje (1904. godine je otkrio da boluje od tuberkuloze) na izvestan način uticalo je na njegovu poeziju i celokupno stvaralaštvo.

Umro je 1968. godine u Rio de Žaneiru, gde je i sahranjen.

 

 Izbor, prevod s portugalskog i beleška

Ana Stjelja