КОРАЦИ

Milentije Đorđević

POEZIJA U VREME ANTIPOEZIJE

 

Da li je danas potrebna nova odbrana poezije Nema pogubnije stvari od pozicije branioca dokazanih ili tradicionalnih vrednosti. I što su te vrednosti kapitalnije i univerzalnije, to je veći rizik da pozicija branioca iz analitičarske ozbiljnosti preraste u banalnost i tragi(komiku), a akribija u logoreju. Sa tim strahom i rezervom pristupam ideji „odbrane poezije“, a takođe sa još većim strahom i rezervom ako me misao navede da ponešto kažem i o smrti poezije.

Kroz vekove poeziju su mnogi branili, urušavali i proglašavali mrtvom, i opet – bilo je isto toliko onih koji su joj kalemili nova krila, misleći da je njihovo vreme vreme poezije. U tom smislu, ništa novo. U naše vreme jedino novo je što poeziju sve više počinju da brane frontovski entuzijasti, zabrinuti poluintelektualci, samoproklamovani književnici i književni kritičari i lokalni stihoklepci, uvek nedovoljno obavešteni, bezmerno sujetni i neskromni.

U antičko vreme, pa i mnogo kasnije, poezija je stajala visoko na skali ljudskih vrednosti. Pridavana su joj božanska svojstva, kako njoj tako i njenim tvorcima. Ondašnji pesnici su, kao i heroji veličani i ovenčavani lovorovim vencima kao simbolima javne počasti. Stvaralački čin nije bio samo veština i tehnika, već su mu pridavana natprirodna svojstva stvaralačke magije sacer furor.

Slavni Dante je smatrao da pesnikova reč treba da odgovara dubokom osećanju i da mora postojati savršen sklad između intimne misli i izraza. Po njegovom shvatanju, samo ako pesnik sluša svoje srce – njegovo delo će imati atribute prave poezije.

Već 1595. godine, međutim, pojavljuje se jedan tekst engleskog aristokrate i pesnika Filipa Sidnija koji je nosio naslov Odbrana poezije. Taj tekst nije imao značajnijeg odjeka kao onaj, koji će mnogo kasnije (početkom XIX veka) napisati najpoznatiji engleski romantičar Persi Biš Šeli, sa istoimenim naslovom. U svojoj Odbrani poezije Šeli poeziju opisuje kao nešto božanski visoko i božanski moćno.

„Ona je u isto vreme koren i cvet svih ostalih sistema mišljenja; ona je ono iz čega sve proističe, i ono što ukrašava sve, i ono što, ako usahne, ne daje ploda ni semena, i jalovom svetu uskraćuje hranu i niz izdanaka drveta života. Ona je potpuno i savršeno lice i behar svega; ona je kao miris i boja ruže prema tkivu sastojaka koji se sačinjavaju, kao oblik i sjaj neuvele lepote prema tajnama anatomije i raspadanja“ (Odbrana poezije, str. 134).

Iz današnje perspektive, Šelijeva Odbrana poezije bi se pre mogla nasloviti traktatom o poeziji ili esejem napisanim u slavu poezije. No, on nije samo napisao običan penegirik o poeziji, već je govorio i o svrsi poezije, o inspiraciji, o jeziku i pesničkoj slobodi. Iz samog naslova i kod Sidnija i kod Šelija se razaznaje da u semantičkom opsegu reči odbrana valja tražiti i samu doslovnost značenja. Kao da su i jedan i drugi naslućivali da će doći vreme kad čistu umetnost, poeziju, ipak treba braniti. Vreme će pokazati, složićemo se, da će poezija biti „ugrožavana“ na više frontova, da je danas ugrožena i da se razložno može govoriti o istinskoj odbrani poezije.

U istoriji svetske književnosti možemo pronaći još mnogo tekstova napisanih u slavu pesnika i poezije, i u njima različitih poziva i vapaja za njen spas.

Setimo se, i čuveni nemački pesnikŠiler, na sličan način kao i njegovi prethodnici, ukazivao je na značaj poezije. Suprotstavljajući je životu (ružnoj svakodnevici), on je još 1801. godine u svojim stihovima istakao da se „slobodno može živeti samo u carstvu snova i da lepota cveta samo u poeziji“ (das Schone blut nur im Gesang).

On je takođe smatrao da je krajnji cilj poezije oslobođenje čoveka, ma kako to zvučalo neodređeno i idealistički.

Poezija je po njegovom shvatanju igrala značajnu ulogu i u čovekovom estetskom vaspitanju.

Posle romantičara, koji su bili apsolutno na liniji veličanja pesnika i poezije, za poeziju dolaze mnogo turbulentnija vremena. Realisti poeziju nisu videli kao elementarni rod kojim bi se pokazivali svetu, a bilo je i slučajeva negovanja svojevrsnog prezira prema intimizmu i plačevnosti u poeziji. U takvom okruženju evropska i svetska poezija ulazi u dvadeseti vek koji će poeziji odrediti novu misiju ali i nametnuti nova „pravila“. Moglo bi se reći da je dvadeseti vek bio vek poezije; iznedrio je mnoge pesničke škole i mnoge darovite pojedince, ali je i radikalno promenio tradicionalistička shvatanja poezije.1

Prve tri decenije XX veka donele su brojne avangardne struje koje će, kao nikad dotad, beskrupulozno i rušilački udariti na tradicionalne poetske vrednosti, na tradicionalne poetičke modele i neprikosnovene pesničke ikone. Najpre će se oglasiti futuristi, naročito oni iz ruske frakcije. Urušavanje sintakse, uvođenjem nove semantike i leksike forsiranjem neologizama i vulgarizama uvelo je poeziju u andergraund prostore u kojima će jednim svojim delom ostati do današnjih dana.

Pokret dada, setimo se, granicu obesmišljavanja pozije je pomerio još niže. U „revolucionarnom“ zanosu, kao i futuristi, oni će pesnički čin dovesti do cirkuskog šešira prepunog reči. Razumljiva je, onda, njihova tvrdnja da je umetnost produkt za budale itd., itd.

Dolazak nadrealista, koji će vladati sve do tridesetih godina, ukazivao je da će se urušavanje tradicionalnih vrednosti okrenuti u nekom nešto smislenijem pravcu.

Forsiranje podsvesnog i automatskog pisanja bila su dva bitna načela nadrealističke poetike. No i sami nadrealisti su ubrzo počeli preispitivati suštinu svojih stvaralačka načela. Tako je svojevremeno Đorđe Kostić zapisao: „Bilo je jasno da nije mogao svako pisati nadrealističke tekstove primenjujući, recimo, tehniku automatskog zapisa ili neki drugi poznati nadrealistčki prosede.

Ljudi su to pokušavali i kad su bili suočeni sa sadržinom koja se iznenada pred njima javlja, napuštali su tu vrstu podviga“. Beogradska kritika nadrealizam je označila kao verbalizam, šegačenje, bengalsku vatru, snobizam i ludilo.

Gojko Tešić je pokušao da sasvim precizno locira trenutak kad je kod nas došlo do prvog akta depoetizovanja pesničkog jezika i romantičarsko-simbolističke ideologije. Po njegovom mišljenju, to se dogodilo mnoge pre pojave nadrealista i drugih avangardnih struja, a to je učinila programska pesma Pustite me kako ja hoću Milana Ćurčina koja je objavljena u Srpskom književnom glasniku daleke 1902. godine.2

U posleratnom periodu gotovo da nemamo nekih većih iskakanja u poetičkim stavovima, iako se u to vreme pojavljuje i jedna frakcija koja se zalaže za obnovu predratne avangarde. Pesnici koji se kreću ka neoromantičarskoj osećajnosti (S. Raičković), neosimbolisti (B. Miljković, B. Radović), pomiritelji modernog i klasičnog (M. Pavlović), oni sa artističkim sklonostima i privrženi klasičnim idealima (D. Kolundžija, M. Danojlić, Lj. Simović, B. Petrović, M. Bećković i S. Rakitić)3.

Najavu nove „bure u čaši vode“ izazvaće kod nas pojava Puslojevićevog avangardizma i antipoetizma koji će kulminirati pojavom klokotrizma. Da podsetimo: reč je o jednom poetički neutemeljenom pravcu koji je više dizao prašinu svojim performansama, nego što je istinski stihotvorio. Iz velike grupe klokotrista spomenimo, pored Puslojića, i Aleksandra Sekulića, Miljurka Vukadinovića, Predraga Bogdanovića Cia, Ivana Rastegorca, Branislava Veljkovića i druge.

I Todorovićev signalizam koji će, kao malo koji srpski pokret, doživeti svetsku slavu nije bio okrenut prošlosti i tradicionalnom poimanju poezije. Ako je jednim svojim delom hvatao spone sa prošlim, to je bilo, pre svega sa međuratnim avangardističkim pokretima, poput nadrealizma.4 Kad već spominjemo nadrealizam, treba spomenuti i neonadrealističko pevanje Milutina Petrovića koje takođe odstupa od glavne pesničke matice Šta je, onda, sa poezijom danas? Ona opstaje na čitalačkoj i proučavalačkoj (kritičarskoj) margini, uprkos urušavanju koje se ostvaruje različitim poetskim inovacijama, „dosetkama i nestašlucima“ i idejama. Ponekad je slavljena a ponekad prezirana, a počesto izvrtana na naličje. No, nijedan pojedinac ili grupa nijedan izam nije uspeo da preokrene njen glavni tok. I što je takođe zanimljivo, svi oni koji su pokušavali da je „urušavaju“ netragom su nestajali, ili su ostajali samo kao književnoistorijska činjenica.

Zašto danas, ipak, ima smisla govoriti o odbrani poezije? Današnja situacija sa srpskom poezijom podseća nas na stanje sa srpskom religijom: u vreme kad je vera u narodu bila najtanja gradio se najveći (Svetosavski) hram. Tako to jednom reče Matija Bećković u svojoj besedi. Danas, kad poezija u narodu stoji gore od srpske vere i kad malo ko čita i malo ko kupuje pesničke knjige, nikad se više nisu pisale i nikad se više, no danas, nisu objavljivale.

Čini nam se i da nikad nije bilo više novih antologija srpske poezije. Da navedemo one koje su se nametnule našoj pažnji:

1. Tihomir Brajović, Reči i senke, izbor iz transsimbolističkog pesništva devedesetih, Prosveta, Beograd, 1997.

2. Vasa Pavković, Mihajlo Pantić, Šum Vavilona – kritičko-poetska hrestomatija mlađe srpske poezije, Književna zajednica Novog Sada, 1988.

3. Zoran Bognar, Novo raspeće – antologija savremene srpske poezije tragom estetskog egzorcizma 1967 – 2000, Rad, Beograd, 2001.

4. Gojko Božović, Antologija novije srpske poezije, Gramatik, Beograd, 2005.

5. Nenad Milošević, Iz muzeja šumova, antologija novije srpske poezije 1988 – 2008. HDP, Zagreb, 2006.

6. Radmila Lazić, Mačke ne idu u raj – antologija savremene ženske poezije, Samizdat B92, Beograd, 2000.

7. Bojana Stojanović Pantović, Prva antologija srpskog pesništva u prozi, Nolit, Beograd, 2001.

8. Radmila Lazić, Zvezde su lepe, ali nemam kad da ih gledam, antologija srpske urbane poezije, Samizdat B92, Beograd, 2009.

9. Dobrivoje Stanojević, Poezija i poslednji dani, tri decenije novije srpske poezije 1977 – 2007, Serbika, Beograd, 2009.

Različita istraživanja danas pokazuju da su u utakmici žanrova gubitnici poezija i pripovetka, a dobitnik je roman. Roman je suvereno vladao više od jednog veka i to nam pokazuje broj objavljenih i prodatih knjiga i broj književnih nagrada. No, i poziciju romana danas svojski potkopava njen surogat – trivijalni roman.

O stanju pesničke umetnosti i svojevrsnom urušavanju najbolje je progovorio Milovan Danojlić u jednom svom intervjuu5.

„Za sumrak poezije nisu krivi pisci i izdavači, već pravac koji je uzela tehnološka civilizacija i posvećenost potrošnji, novcu i materijalnom bogaćenju. Poezija je prognana iz svakodnevnog života; ona se u Francuskoj smatra za ludost i nastranu rabotu; nju su zamenili šansonjeri i televizijski cirkuzanti, kao i političari brbljivci. (...) Osećajnost je došla pod strogu kontrolu Razuma, političko suđenje i mišljenje se uvuklo u oblast života. (....) Likvidacija poezije u Francuskoj počela je sredinom prošlog veka, sa prevlašću političkog diskursa i sa pojavom časopisa Tel Kel, čije je geslo bilo da je poezija nemoguća. Žan Pol Sartr napisao je čitavu knjigu o Bodleru, a da u toj knjizi nije naveo nijedan stih iz Cveća zla. Vodeći intelektualac Evrope bio je gluv za pesničku reč – pa, šta da očekujete od onih koji su manje obrazovani? Aragon, Elijar, Klodel,Šar, Prever, Keno, Ponž, Emanuel, umirući tokom druge polovine XX veka, ostavili su prazninu koju niko ne popunjava, a i oni su, već, bili preživeli ostaci XIX veka“.

O marginalizaciji poezije danas zanimljiva su i zapažanja Dubravke Đurić:

„Krajem XX veka književnost gubi staus povlašćene umetnosti, a u okviru nje posebno se marginalizuje poezija. To se dogodilo iz nekoliko razloga. Modernistički režim označavanja prioritet daje rečima na račun slika, dok posmoderni režim označavanja daje figuralnom koje je vizuelno, pa su u središte pažnje sada vizuelne umetnosti i teatar. Modernizam pedesetih godina XX veka, sa dominacijom strukturalnog metoda u nauci o književnosti, na povlašćeno mesto je stavio poeziju kao žanr, i to njeno mesto se održalo gotovo do kraja osamdesetih godina. Postepenim prevladavanjem postmodernih teorija od početka osamdesetih godina, naratologija postaje dominantan književno-teorijski i kritički metod. Zahvaljujući njenoj usredsređenosti na naraciju, proza u hijerarhiji književnih vrsta dobija prestižno mesto, a poezija se kao arteficijelna forma povlači“.6

Poslednje dve decenije prošlog veka, interesantno je, u poeziju sve više unose prozni diskurs i narativni postupci. Nanosi razgovornog diskursa, depoetizacija predmetne stvarnosti, antimimetički karakter pesničkih slika temeljna su obeležja ove lirike. Sve to je vodilo ka ukidanju razlika između umetničkog i neumetničkog. Relativizacija žanrovskog sistema u različitim pravcima, uz primetan jezički egzibicionizam i hermetizam, sve je to uticalo na otežanu recepciju pesme. U nekim novim tumačenjima uočava se i sveprisutnija pojava učenog (aleksandrijskog) pesništva7 i razmetanje autorskom erudicijom.

Jednim značajnim delom današnja poezija se, bez vidljivog razloga, odvojila od tradicije pa besciljno pluta u predelima neosvojenih prostora, štrpkajući, uzimajući pabirke belosvetskih novotarija. Razumljivo je da će, kao takva, od jednog bitnog dela čitalaštva ostati neprepoznata. Svakako s razlogom je i Dobrivoje Stanojević primetio da „lavina tradicije preti da, sa multimedijskim i mnogožanrovskim lavinama sadašnjosti, zatrpa savremenu poeziju. Niko ne isključuje mogućnost da se ispod pepela lirske Pompeje nešto i našlo za izvestan broj godina, ali šta u međuvremenu, kao što glasi naslov jedne od poema najduhovitijeg samosvojnog srpskog pesnika“.8

Dakle, šta u međuvremenu ili, još preciznije – šta sada i ovde?

Danas više nemamo onaj entuzijazam sedamdesetih, kad je u Centru za kulturu „Đuro Salaj“ na Slaviji otvoren Teatar poezije koji je u jednom dahu trajao do 1992. godine i gde se u pozorište odlazilo kao u hram. Nemamo ni one i onakve Pesničke novine koje su pokrenute 1972. godine, pa dva puta obnavljane i vraćane iz mrtvih, sve do 2006. Nema ni onog deklamatorskog entuzijazma Raleta Damjanovića, koji je tih godina na različitim mestima u Beogradu poeziju kazivao u dužini jednog radnog vremena. Nemamo ni one zaljubenike poezije koji su zdušno slušali Raleta Damjanovića ili kupovali kasete sa maestralnim interpretacijama Radeta Šerbedžije. Bilo je u to vreme pitanje prestiža ili statusa biti u Teatru poezije, ali to je važilo i za glumce, jer nije bilo nijednog značajnog beogradskog glumca koji nije stao na daske ovog teatra. Od brojnih imena, spomenimo samo neke: Raša Plaović, Viktor Starčić, Rade Marković, Petar Kralj, Bosiljka Boci, Miloš Žutić, Miša Janketić, Ksenija Jovanović, Stojan Dečermić, Petar Božović, Predrag Ejdus, Aleksandar Berček, Lazar Ristovski i mnogi drugi.

Sve to rečito govori o tadašnjem statusu poezije, koji je sistematski potiran iz godine u godinu. I ako bismo, posle svega, mogli zaključiti da se sve to dešavalo pod pritiskom tranzicijskih, globalističkih, populističkih i postmodernističkih bura i navala – možemo se, kao i Danojlić, zapitati zašto se, eto, nešto slično događalo i u Francuskoj ili bilo kojoj evropskoj zemlji. Nije li to doneo neki duh vremena koji je, zahvaćen nepoznatim mutantnim virusom, udarao baš na poeziju – kao najtananiji i najesencijalniji duhovni proizvod. Možemo li, možda, odgovor tražiti u logičkom međuprostoru onog poznatog stiha Branka Miljkovića da će „poeziju svi pisati“ i onog Matije Bećkovića da „poeziju više niko neće pisati“. Današnje vreme nas, međutim, opominje da trenutni problem nije u onima koji će poeziju pisati, pa bili oni pisci ili obični smrtnici, već više u onima kojima je ta poezija namenjena, dakle, u onima koji će poeziju čitati. Pravo je pitanje kako probuditi njihovu recepciju. U jednom bitnom delu problem reafirmacije poezije tiče se i pesnika. Ali, ako jedan – ne mali – broj njih autistično istraje u svojim namerama povlađivanja vladajućem diskursu i kritičarskom ukusu; ako ne prestane da gaca u sopstvenom hermetizmu, intelektualizmu, antitradicionalizmu, raspričanosti, narativizmu i konstruktivizmu; ako ne prestane da se zaklinje u božje zapovesti sopstvenih poetika, ako se ne istrgne od žuči ironije i samoironije i samosažaljenja ili klovnovskog šegačenja sa vascelim svetom – poezija neće imati šansu.

No, daleko smo od pomisli, ako se sve to ipak desi, da će poezija jednog dana doživeti sudbinu mastodonta. Ali se može desiti da će je mnogi pisati – ali je niko više neće čitati.

 

1 Posle srpske moderne između dva rata pojaviće se mnogi izmi: ekspresionizam, zenitizam, hipnizam (neoromantizam), nadrealizam, folklorni modernizam, pokret socijalne literature, tradicionalizam, a posle rata neosimbolizam, neoekspresionizam, egzistencijalistička književnost, književnoumetnička apstrakcija, jezikotvorna književnost, signalizam, stvarnostna proza, imaginativna književnost, literarna dekonstrukcija, postmodernizam, srpska naučna fantastika i

iracionalistička književnost. Videti: S. Đorđić, Philologia Mediana, god. II, br.2, str. 168-180.

2 Gojko Tešić, Srpska književna avangarda, Institut za književnost, Službeni glasnik, Beograd, 2009.

3 Prema navodima Jovana Deretića, Istorija srpske književnosti.

4 Videti: Milentije Đorđević, Signalizam i nadrealizam, Projekat Rastko / Signalizam srpskog pesništva i u sličnom fonu Ivana Negrišorca (Dragana Stanića).

5 Intervju sa Milovanom Danojlićem, Novi standard, 15. I 2011.

6 Dubravka Đurić, „Marginalizacija poezije i uspon pesnikinja u Srbiji na prelazu iz XX u XXI vek“, Sarajevske sveske br.21/22, 2010.

7 Dušica Potić, „Raskošni haos višeglasja“, Polja ,XLVII/426, 2003.

8 Dobrivoje Stanojević, Predgovor knjizi „Poezija i poslednji dani – trideset godina savremene srske poezije“, Serbika, Beograd, 2009.