Milentije
Đorđević
POEZIJA U VREME ANTIPOEZIJE
Da li je danas potrebna nova odbrana poezije Nema pogubnije
stvari od pozicije branioca dokazanih ili tradicionalnih vrednosti. I što su te
vrednosti kapitalnije i univerzalnije, to je veći rizik da pozicija branioca iz
analitičarske ozbiljnosti preraste u banalnost i tragi(komiku), a akribija u logoreju.
Sa tim strahom i rezervom pristupam ideji „odbrane poezije“, a takođe
sa još većim strahom i rezervom ako me misao navede da ponešto kažem i o smrti poezije.
Kroz vekove poeziju su mnogi branili, urušavali i proglašavali
mrtvom, i opet – bilo je isto toliko onih koji su joj kalemili nova krila, misleći
da je njihovo vreme vreme poezije. U tom smislu, ništa novo. U naše vreme jedino
novo je što poeziju sve više počinju da brane frontovski entuzijasti, zabrinuti
poluintelektualci, samoproklamovani književnici i književni kritičari i lokalni
stihoklepci, uvek nedovoljno obavešteni, bezmerno sujetni i neskromni.
U antičko vreme, pa i mnogo kasnije, poezija je stajala
visoko na skali ljudskih vrednosti. Pridavana su joj božanska svojstva, kako njoj
tako i njenim tvorcima. Ondašnji pesnici su, kao i heroji veličani i ovenčavani
lovorovim vencima kao simbolima javne počasti. Stvaralački čin nije bio samo veština
i tehnika, već su mu pridavana natprirodna svojstva stvaralačke magije sacer
furor.
Slavni Dante je smatrao da pesnikova reč treba da odgovara
dubokom osećanju i da mora postojati savršen sklad između intimne misli i izraza.
Po njegovom shvatanju, samo ako pesnik sluša svoje srce – njegovo delo će imati
atribute prave poezije.
Već 1595. godine, međutim, pojavljuje se jedan tekst
engleskog aristokrate i pesnika Filipa Sidnija koji je nosio naslov Odbrana poezije.
Taj tekst nije imao značajnijeg odjeka kao onaj, koji će mnogo kasnije (početkom
XIX veka) napisati najpoznatiji engleski romantičar Persi Biš Šeli, sa istoimenim
naslovom. U svojoj Odbrani poezije Šeli poeziju opisuje kao nešto božanski
visoko i božanski moćno.
„Ona je u isto vreme koren i cvet svih ostalih sistema
mišljenja; ona je ono iz čega sve proističe, i ono što ukrašava sve, i ono što,
ako usahne, ne daje ploda ni semena, i jalovom svetu uskraćuje hranu i niz izdanaka
drveta života. Ona je potpuno i savršeno lice i behar svega; ona je kao miris i
boja ruže prema tkivu sastojaka koji se sačinjavaju, kao oblik i sjaj neuvele lepote
prema tajnama anatomije i raspadanja“ (Odbrana poezije, str.
134).
Iz današnje perspektive, Šelijeva Odbrana poezije bi
se pre mogla nasloviti traktatom o poeziji ili esejem napisanim u slavu poezije.
No, on nije samo napisao običan penegirik o poeziji, već je govorio i o svrsi poezije,
o inspiraciji, o jeziku i pesničkoj slobodi. Iz samog naslova i kod Sidnija i kod
Šelija se razaznaje da u semantičkom opsegu reči odbrana valja tražiti i samu doslovnost
značenja. Kao da su i jedan i drugi naslućivali da će doći vreme kad čistu umetnost,
poeziju, ipak treba braniti. Vreme će pokazati, složićemo se, da će poezija biti
„ugrožavana“ na više frontova, da je danas ugrožena i da se razložno može govoriti
o istinskoj odbrani poezije.
U istoriji svetske književnosti možemo pronaći još mnogo
tekstova napisanih u slavu pesnika i poezije, i u njima različitih poziva i vapaja
za njen spas.
Setimo se, i čuveni nemački pesnikŠiler, na sličan način
kao i njegovi prethodnici, ukazivao je na značaj poezije. Suprotstavljajući je životu
(ružnoj svakodnevici), on je još 1801. godine u svojim stihovima istakao da se
„slobodno može živeti samo u carstvu snova i da lepota cveta samo u poeziji“
(das Schone blut nur im Gesang).
On je takođe smatrao da je krajnji cilj poezije oslobođenje
čoveka, ma kako to zvučalo neodređeno i idealistički.
Poezija je po njegovom shvatanju igrala značajnu ulogu
i u čovekovom estetskom vaspitanju.
Posle romantičara, koji su bili apsolutno na liniji
veličanja pesnika i poezije, za poeziju dolaze mnogo turbulentnija vremena. Realisti
poeziju nisu videli kao elementarni rod kojim bi se pokazivali svetu, a bilo
je i slučajeva negovanja svojevrsnog prezira prema intimizmu i plačevnosti u poeziji.
U takvom okruženju evropska i svetska poezija ulazi u dvadeseti vek koji će poeziji
odrediti novu misiju ali i nametnuti nova „pravila“. Moglo bi se reći da je dvadeseti
vek bio vek poezije; iznedrio je mnoge pesničke škole i mnoge darovite pojedince,
ali je i radikalno promenio tradicionalistička shvatanja poezije.1
Prve tri decenije XX veka donele su brojne avangardne
struje koje će, kao nikad dotad, beskrupulozno i rušilački udariti na tradicionalne
poetske vrednosti, na tradicionalne poetičke modele i neprikosnovene pesničke
ikone. Najpre će se oglasiti futuristi, naročito oni iz ruske frakcije. Urušavanje
sintakse, uvođenjem nove semantike i leksike forsiranjem neologizama i vulgarizama
uvelo je poeziju u andergraund prostore u kojima će jednim svojim delom ostati do
današnjih dana.
Pokret dada, setimo se, granicu obesmišljavanja pozije
je pomerio još niže. U „revolucionarnom“ zanosu, kao i futuristi, oni će pesnički
čin dovesti do cirkuskog šešira prepunog reči. Razumljiva je, onda, njihova tvrdnja
da je umetnost produkt za budale itd., itd.
Dolazak nadrealista, koji će vladati sve do tridesetih
godina, ukazivao je da će se urušavanje tradicionalnih vrednosti okrenuti u nekom
nešto smislenijem pravcu.
Forsiranje podsvesnog i automatskog pisanja bila su
dva bitna načela nadrealističke poetike. No i sami nadrealisti su ubrzo počeli preispitivati
suštinu svojih stvaralačka načela. Tako je svojevremeno Đorđe Kostić zapisao: „Bilo
je jasno da nije mogao svako pisati nadrealističke tekstove primenjujući, recimo,
tehniku automatskog zapisa ili neki drugi poznati nadrealistčki prosede.
Ljudi su to pokušavali i kad su bili suočeni sa sadržinom
koja se iznenada pred njima javlja, napuštali su tu vrstu podviga“. Beogradska kritika
nadrealizam je označila kao verbalizam, šegačenje, bengalsku vatru, snobizam i ludilo.
Gojko Tešić je pokušao da sasvim precizno locira trenutak
kad je kod nas došlo do prvog akta depoetizovanja pesničkog jezika i romantičarsko-simbolističke ideologije. Po njegovom mišljenju, to se dogodilo mnoge
pre pojave nadrealista i drugih avangardnih struja, a to je učinila programska pesma
Pustite me kako ja hoću Milana Ćurčina koja je objavljena u Srpskom književnom
glasniku daleke 1902. godine.2
U posleratnom periodu gotovo da nemamo nekih većih iskakanja
u poetičkim stavovima, iako se u to vreme pojavljuje i jedna frakcija koja se zalaže
za obnovu predratne avangarde. Pesnici koji se kreću ka neoromantičarskoj osećajnosti
(S. Raičković), neosimbolisti (B. Miljković, B. Radović), pomiritelji modernog i
klasičnog (M. Pavlović), oni sa artističkim sklonostima i privrženi klasičnim idealima
(D. Kolundžija, M. Danojlić, Lj. Simović, B. Petrović, M. Bećković i S. Rakitić)3.
Najavu nove „bure u čaši vode“ izazvaće kod nas pojava
Puslojevićevog avangardizma i antipoetizma koji će kulminirati pojavom klokotrizma.
Da podsetimo: reč je o jednom poetički neutemeljenom pravcu koji je više dizao prašinu svojim performansama, nego što je istinski stihotvorio.
Iz velike grupe klokotrista spomenimo, pored Puslojića, i Aleksandra Sekulića, Miljurka
Vukadinovića, Predraga Bogdanovića Cia, Ivana Rastegorca, Branislava Veljkovića
i druge.
I Todorovićev signalizam koji će, kao malo koji srpski
pokret, doživeti svetsku slavu nije bio okrenut prošlosti i tradicionalnom poimanju
poezije. Ako je jednim svojim delom hvatao spone sa prošlim, to je bilo,
pre svega sa međuratnim avangardističkim pokretima, poput nadrealizma.4 Kad već spominjemo
nadrealizam, treba spomenuti i neonadrealističko pevanje Milutina Petrovića koje
takođe odstupa od glavne pesničke matice Šta je, onda, sa poezijom danas? Ona opstaje
na čitalačkoj i proučavalačkoj (kritičarskoj) margini, uprkos urušavanju koje se
ostvaruje različitim poetskim inovacijama, „dosetkama i nestašlucima“ i idejama.
Ponekad je slavljena a ponekad prezirana, a počesto izvrtana na naličje. No, nijedan
pojedinac ili grupa nijedan izam nije uspeo da preokrene njen glavni tok. I što
je takođe zanimljivo, svi oni koji su pokušavali da je „urušavaju“ netragom su nestajali, ili su ostajali samo kao književnoistorijska
činjenica.
Zašto danas, ipak, ima smisla govoriti o odbrani poezije?
Današnja situacija sa srpskom poezijom podseća nas na stanje sa srpskom religijom:
u vreme kad je vera u narodu bila najtanja gradio se najveći (Svetosavski) hram.
Tako to jednom reče Matija Bećković u svojoj besedi. Danas, kad poezija u narodu
stoji gore od srpske vere i kad malo ko čita i malo ko kupuje pesničke knjige, nikad
se više nisu pisale i nikad se više, no danas, nisu objavljivale.
Čini nam se i da nikad nije bilo više novih antologija
srpske poezije. Da navedemo one koje su se nametnule našoj pažnji:
1. Tihomir Brajović, Reči i senke, izbor iz transsimbolističkog
pesništva devedesetih, Prosveta, Beograd, 1997.
2. Vasa Pavković, Mihajlo Pantić, Šum Vavilona –
kritičko-poetska hrestomatija mlađe srpske poezije, Književna zajednica Novog
Sada, 1988.
3. Zoran Bognar, Novo raspeće – antologija savremene
srpske poezije tragom estetskog egzorcizma 1967 – 2000, Rad, Beograd, 2001.
4. Gojko Božović, Antologija novije srpske poezije,
Gramatik, Beograd, 2005.
5. Nenad Milošević, Iz muzeja šumova, antologija
novije srpske poezije 1988 – 2008. HDP, Zagreb, 2006.
6. Radmila Lazić, Mačke ne idu u raj – antologija
savremene ženske poezije, Samizdat B92, Beograd, 2000.
7. Bojana Stojanović Pantović, Prva antologija srpskog
pesništva u prozi, Nolit, Beograd, 2001.
8. Radmila Lazić, Zvezde su lepe, ali nemam kad da
ih gledam, antologija srpske urbane poezije, Samizdat B92, Beograd, 2009.
9. Dobrivoje Stanojević, Poezija i poslednji dani,
tri decenije novije srpske poezije 1977 – 2007, Serbika, Beograd, 2009.
Različita istraživanja danas pokazuju da su u utakmici
žanrova gubitnici poezija i pripovetka, a dobitnik je roman. Roman je suvereno vladao
više od jednog veka i to nam pokazuje broj objavljenih i prodatih knjiga i broj
književnih nagrada. No, i poziciju romana danas svojski potkopava njen surogat
– trivijalni roman.
O stanju pesničke umetnosti i svojevrsnom urušavanju
najbolje je progovorio Milovan Danojlić u jednom svom intervjuu5.
„Za sumrak poezije nisu krivi pisci i izdavači, već
pravac koji je uzela tehnološka civilizacija i posvećenost potrošnji, novcu i materijalnom
bogaćenju. Poezija je prognana iz svakodnevnog života; ona se u Francuskoj smatra
za ludost i nastranu rabotu; nju su zamenili šansonjeri i televizijski cirkuzanti,
kao i političari brbljivci. (...) Osećajnost je došla pod strogu kontrolu Razuma,
političko suđenje i mišljenje se uvuklo u oblast života. (....) Likvidacija poezije
u Francuskoj počela je sredinom prošlog veka, sa prevlašću političkog diskursa i
sa pojavom časopisa Tel Kel, čije je geslo bilo da je poezija nemoguća. Žan
Pol Sartr napisao je čitavu knjigu o Bodleru, a da u toj knjizi nije naveo nijedan
stih iz Cveća zla. Vodeći intelektualac Evrope bio je gluv za pesničku reč
– pa, šta da očekujete od onih koji su manje obrazovani? Aragon, Elijar, Klodel,Šar, Prever,
Keno, Ponž, Emanuel, umirući tokom druge polovine XX veka, ostavili su prazninu
koju niko ne popunjava, a i oni su, već, bili preživeli ostaci XIX veka“.
O marginalizaciji poezije danas zanimljiva su i zapažanja
Dubravke Đurić:
„Krajem XX veka književnost gubi staus povlašćene umetnosti,
a u okviru nje posebno se marginalizuje poezija. To se dogodilo iz nekoliko razloga.
Modernistički režim označavanja prioritet daje rečima na račun slika, dok posmoderni
režim označavanja daje figuralnom koje je vizuelno, pa su u središte pažnje sada
vizuelne umetnosti i teatar. Modernizam pedesetih godina XX veka, sa dominacijom
strukturalnog metoda u nauci o književnosti, na povlašćeno mesto je stavio poeziju
kao žanr, i to njeno mesto se održalo gotovo do kraja osamdesetih godina. Postepenim
prevladavanjem postmodernih teorija od početka osamdesetih godina, naratologija
postaje dominantan književno-teorijski i kritički metod. Zahvaljujući njenoj usredsređenosti
na naraciju, proza u hijerarhiji književnih vrsta dobija prestižno mesto, a poezija
se kao arteficijelna forma povlači“.6
Poslednje dve decenije prošlog veka, interesantno je,
u poeziju sve više unose prozni diskurs i narativni postupci. Nanosi razgovornog
diskursa, depoetizacija predmetne stvarnosti, antimimetički karakter pesničkih slika
temeljna su obeležja ove lirike. Sve to je vodilo ka ukidanju razlika između umetničkog
i neumetničkog. Relativizacija žanrovskog sistema u različitim pravcima, uz primetan
jezički egzibicionizam i hermetizam, sve je to uticalo na otežanu recepciju pesme.
U nekim novim tumačenjima uočava se i sveprisutnija pojava učenog (aleksandrijskog)
pesništva7 i razmetanje autorskom erudicijom.
Jednim značajnim delom današnja poezija se, bez vidljivog
razloga, odvojila od tradicije pa besciljno pluta u predelima neosvojenih prostora,
štrpkajući, uzimajući pabirke belosvetskih novotarija. Razumljivo je da će, kao
takva, od jednog bitnog dela čitalaštva ostati neprepoznata. Svakako s razlogom
je i Dobrivoje Stanojević primetio da „lavina tradicije preti da, sa multimedijskim
i mnogožanrovskim lavinama sadašnjosti, zatrpa savremenu poeziju. Niko ne isključuje
mogućnost da se ispod pepela lirske Pompeje nešto i našlo za izvestan broj godina,
ali šta u međuvremenu, kao što glasi naslov jedne od poema najduhovitijeg samosvojnog
srpskog pesnika“.8
Dakle, šta u međuvremenu ili, još preciznije – šta sada
i ovde?
Danas više nemamo onaj entuzijazam sedamdesetih, kad
je u Centru za kulturu „Đuro Salaj“ na Slaviji otvoren Teatar poezije koji je u
jednom dahu trajao do 1992. godine i gde se u pozorište odlazilo kao u hram. Nemamo
ni one i onakve Pesničke novine koje su pokrenute 1972. godine, pa dva puta obnavljane
i vraćane iz mrtvih, sve do 2006. Nema ni onog deklamatorskog entuzijazma Raleta
Damjanovića, koji je tih godina na različitim mestima u Beogradu poeziju kazivao
u dužini jednog radnog vremena. Nemamo ni one zaljubenike poezije koji su zdušno
slušali Raleta Damjanovića ili kupovali kasete sa maestralnim interpretacijama Radeta
Šerbedžije. Bilo je u to vreme pitanje prestiža ili statusa biti u Teatru poezije,
ali to je važilo i za glumce, jer nije bilo nijednog značajnog beogradskog glumca
koji nije stao na daske ovog teatra. Od brojnih imena, spomenimo samo neke: Raša
Plaović, Viktor Starčić, Rade Marković, Petar Kralj, Bosiljka Boci, Miloš Žutić,
Miša Janketić, Ksenija Jovanović, Stojan Dečermić, Petar Božović, Predrag Ejdus,
Aleksandar Berček, Lazar Ristovski i mnogi drugi.
Sve to rečito govori o tadašnjem statusu poezije, koji
je sistematski potiran iz godine u godinu. I ako bismo, posle svega, mogli zaključiti
da se sve to dešavalo pod pritiskom tranzicijskih, globalističkih, populističkih
i postmodernističkih bura i navala – možemo se, kao i Danojlić, zapitati zašto se,
eto, nešto slično događalo i u Francuskoj ili bilo kojoj evropskoj zemlji. Nije
li to doneo neki duh vremena koji je, zahvaćen nepoznatim mutantnim virusom, udarao
baš na poeziju – kao najtananiji i najesencijalniji duhovni proizvod. Možemo li,
možda, odgovor tražiti u logičkom međuprostoru onog poznatog stiha Branka Miljkovića
da će „poeziju svi pisati“ i onog Matije Bećkovića da „poeziju više niko neće pisati“.
Današnje vreme nas, međutim, opominje da trenutni problem nije u onima koji će poeziju
pisati, pa bili oni pisci ili obični smrtnici, već više u onima kojima je ta poezija
namenjena, dakle, u onima koji će poeziju čitati. Pravo je pitanje kako probuditi
njihovu recepciju. U jednom bitnom delu problem reafirmacije poezije tiče se i pesnika.
Ali, ako jedan – ne mali – broj njih autistično istraje u svojim namerama povlađivanja
vladajućem diskursu i kritičarskom ukusu; ako ne prestane da gaca u sopstvenom hermetizmu,
intelektualizmu, antitradicionalizmu, raspričanosti, narativizmu i konstruktivizmu;
ako ne prestane da se zaklinje u božje zapovesti sopstvenih poetika, ako se ne istrgne
od žuči ironije i samoironije i samosažaljenja ili klovnovskog šegačenja sa vascelim
svetom – poezija neće imati šansu.
No, daleko smo od pomisli, ako se sve to ipak desi,
da će poezija jednog dana doživeti sudbinu mastodonta. Ali se može desiti da će
je mnogi pisati – ali je niko više neće čitati.
1 Posle srpske
moderne između dva rata pojaviće se mnogi izmi: ekspresionizam, zenitizam,
hipnizam (neoromantizam), nadrealizam, folklorni modernizam, pokret socijalne
literature, tradicionalizam, a posle rata neosimbolizam, neoekspresionizam,
egzistencijalistička književnost, književnoumetnička apstrakcija, jezikotvorna
književnost, signalizam, stvarnostna proza, imaginativna književnost, literarna
dekonstrukcija, postmodernizam, srpska naučna fantastika i
iracionalistička književnost. Videti: S. Đorđić,
Philologia Mediana, god. II, br.2, str. 168-180.
2 Gojko Tešić,
Srpska književna avangarda, Institut za književnost, Službeni glasnik, Beograd,
2009.
3 Prema navodima
Jovana Deretića, Istorija srpske književnosti.
4 Videti: Milentije
Đorđević, Signalizam i nadrealizam, Projekat Rastko / Signalizam srpskog
pesništva i u sličnom fonu Ivana Negrišorca (Dragana Stanića).
5 Intervju sa
Milovanom Danojlićem, Novi standard, 15. I 2011.
6 Dubravka Đurić,
„Marginalizacija poezije i uspon pesnikinja u Srbiji na prelazu iz XX u XXI
vek“, Sarajevske sveske br.21/22, 2010.
7 Dušica Potić,
„Raskošni haos višeglasja“, Polja ,XLVII/426, 2003.
8 Dobrivoje
Stanojević, Predgovor knjizi „Poezija i poslednji dani – trideset godina
savremene srske poezije“, Serbika, Beograd, 2009.