КОРАЦИ

Kristof Mekel

OSAM PESAMA

 

JUNAK NAŠEG DOBA

 

Jedna ličnost

godine dvijehiljadite

Noface, Burnout

prekupac vladajućih slika svijeta,

kupoprodaja đuture, besmisao i nasilje, otkad diše,

smeće istorije.

Čovječnost, jedna riječ kao šum bunara

lijepa, stara i izgubljena.

Inkarnacija, može biti za eskapiste.

Bogovi i junaci, metafizika – sero.

 

Nada je pogrešan princip

ili znak maloumlja,

nešto za braću po vjeri, lijepe duše.

Odgovornost – relikt,

nostalgia idealista.

Besavjesnost, bezdana il vrednosno slobodna

donosi bolje snage u pogon

nego odgovornost, održava se ili zahtijeva.

Bog je mrtav, možete da olabavite.

Sve bi moglo biti nešto frivolnije.

 

Osjećanja, štetna materija za onog ko osjećanja zadrži.

Egzistencija, šansa za koga.

Samilost, čime.

Ko ovdje o žrtvi govori

gubi respekt, karijeru, vjerodostojnost.

Ko voli prirodu loše prolazi,

Zemlja umire brže od njega.

Godišnja doba, vrtovi – posljednje svjetlo očiju,

znamenja za odgovarajuće ljude.

 

Bez djeteta ništa rođeno nije,

on može da ode,

lopov koji ništa ukrao nije,

i da ponese: slike

žena, šatore i konzerve,

miris sumpora, ljudsko meso, bljuvanje.

 

Visina pada, neodrediva

dovoljna

kad je tijelo udarilo,

tresak mesa o beton,

ko bi to pomislio.

Glavna stvar je prisutnost.

Pojedinac, bez izuzetka,

potpuno zavisi od šanse svog nastupa

i na kraju nešto izgubi.

 

Zaostavština

gubici krvi, trivijalnosti

privatne vrijednosti, za ljubavnicu takoreći

skladišta, fotografije, korespondencije.

Šta još? Bez Ave.

Pamćenje ima jedno vrijeme, kompjuter jedno.

Prostor ih guta.

 

 

POSEBNA PONUDA, 5

 

Checkpoint Charley

Checkpoint Muhamed

Checkpoint Abraham, Isak, Mojsije.

Come on. Check in. Make desert-experience.

Enjoy insomnia, dust and fever.

Pas se guši u dimnoj zavjesi

ptica stropoštava u pepeo

a na pistama u čoporima

čopori štakora s glavama kanti za đubre.

 

Checkpoint Ivan

Checkpoint King Kong

Checkpoint Marija, Lilit, Sara.

koraci 3-4

58

O paradise! Make comic-experience.

Rent a house, a light, a wing, a cythera.

Pas nestade u dimnoj zavjesi

ptica ispod pepela

a kroz pećine

zuje anđeli s laserskim glavama.

 

 

TELEFONSKOJ SEKRETARICI GOVORENO

 

Pokušavam da u prostor govorim.

Pošto pišem na papiru, još uvijek

slova, neoboriva, stara

pretvaram u riječi sopstvenim rukopisom,

oklijevam da ljubav govorim u prazno

na traku koja se briše,

da opstanak što bježi još i skratim,

tebe i sebe tajanstvenosti lišim,

šaputanja, daha – riječ i glas

ovom brzom ishodu podam –

 

 

APSOLUTNI SLUH

Za Siegberta S. Prawera

 

Čuješ li tišinu.

Mora to biti iz jednog septembra,

večernji časi, pospani vjetar.

Bili smo izvan tišine,

spavali napolju i nismo izostajali.

 

Stari septembar, večernji časi

kad zimski su prozori okačeni.

Nešto poput tišine

Padalo je iz napukline raja.

 

Mora da je za to vrijeme

bilo ljudi koji su nešto čuli

što ne bješe za slušanje, i u tom živjeli.

 

Stari septembar, večernji časi.

 

To se završilo, prije no što je počelo.

 

 

DOŽIVOTNA PJESMA

 

Jesen, imamo je,

ali neuhvaćenu.

 

Vozite u drveće, jabuku, javor, bagrem

prijatelju, u vrtove prije našeg rođenja,

oktobrujte u lišću, bacite prve i posljednje

listove kalendara u buru,

rašumorite brezu.

 

Nek pozlati se bakar, bakarna rđa

što sa grane pada,

ali pinija neće.

Ariš hoće, razvijava iglice svoje,

dud, jak kao sunce,

i bijeli glog svim lišćem sjakti,

svitac u magli.

 

Slatko prija vazduh, usta hoće da dišu,

pluća ispunjena mirisom crvenog lišća,

rose, gnjileži, mahovine. Kedar

ne poklanja vrijeme ni iglice.

Ostaje duga od prašine i vode.

 

Jedno je mjesto blizu Boga slobodno,

dobiće ga zubima duh divlje svinje.

Nepoznat – ali orasi,

zlatno lišće!

 

 

***

Jerusalim, Schuk Machne Jehuda

Za Jehudu Amichaia

 

Zamišljam da sam rođen na vašaru

jednu ženu – nikad je ne vidjeh –

dobre ruke polože na par vreća

dijete se u dubinu svijeta donese

na jednom uglu zida, u prašini i hladu

prvi vrisak puni pluća mirisom šipka

dijete, ja sam to, operu

vodom u kojoj se plodovi peru

prvi pogled zadrži jednu dudinju

drugi voli pistaće i mnogo šljiva

treći svu svjetlost sunčevog sistema ište

dijete, ja sam to, ja ću to biti

odrasta između sanduka i vedrica za vodu,

živi od plodova

koje sisa, pije, ljubi, u jednom dahu

s košpicama se igra: računa, sabira, uređuje

i uči da rasipa, bezbrižna je to škola

napamet uči kožu dinje

i čita sa lica koja ponovo dođu

uči da sluša smijanje i glasove

muziku Vavilona, neiscrpne jezike

sanjati uči, uči da sanja

o porijeklu limuna i njegovom mjestu

o drvetu narandže napolju, na početku mora,

na kraju vazduha

gdje dan se međ noćima javlja, noć između dana

u promjeni koja se ne prekida

i izlazi, kad je vrijeme, ka drveću

Zemlja je vrt bez žice i bodlji.

 

 

KRAJ ULICE

 

Kuda ćeš, povika prosjak

na kamenu kraj ulice, u kuću svijeta hoćeš –

to je načisto proždrto, sedam se

nebesa stropoštalo

možeš ruševine da utovaraš, i pokaza

napolje u limb.

Kad to bješe. Bješe u vrijeme

prije Velikog urlika

mora da je bilo prije cvokota

prije Velikog lova, bješe prije potjera –

dan od cvatnje i vjetra, izgled

postojećeg bješe divan, nijedan bog ne uloži prigovor

nijedno se živo biće ne požali;

vrijeme bješe stvoreno, i kopno od vode rastavljeno;

zec trčao naglo savijajući ispred sunca

i prosjak pokaza napolje u limb.

Ali ne dadoh da mi uzme

ruže vjetrova, drumove, kamenje, smrti i sunca

prah i glad, moju klin-čorbu

ne dadoh ništa da mi uzme, a on je

gledao za mnom i još se smijao.

 

 

KOJI SE VOLE

 

U pozadini pjesme nađene su haljine.

Gosti, pijani, trčkarali su u strofama

ne bi li se ipak još našlo onih koji se vole. Veče

između redova bješe tiho i lišće

mnogih jeseni padaše sa drveća. Oko ponoći

se nadiže bura, zakovitla riječima kroz sobe i vrtove

i prehladi rečenice. Prevremeno se okonča traženje

onih koji se vole, zavapi za mantilima i taksijima.

Šta preostade od smijanja i tanga, od zderanih

haljina i ljepote onih koji se vole,

što ništa o pjesmama ne znaše. Neko

ispriča legendu o sreći, staru priču

o gušterskom repu, izbušenim čašama, no

tiskalo se u kola, imenovalo mjesta

u kojim se živjelo, i nije namjeravalo umirati.

Kad ujutro se razvedrilo, pala kiša. Vozilo se

ili spavalo na lijepim ramenima. U pročelju

pjesme počinjao običan dan, što ništa

znao nije o onima koji se vole, posao za sve.

 

 

KRISTOF MEKEL (CHRISTOPH MECKEL, 1935, Berlin). Jedan je od najplodnijih (preko sto naslova) i najznačajnijih savremenih nemačkih pesnika, a važan je i kao prozni pisac i grafičar. Član je nekoliko akademija nauka i umetnosti, dobitnik uglednih nagrada, kao što su Rilkeova, Traklova, Šilerov prsten. Dodeljena mu je i međunarodna književna nagrada Novog Sada.

 

Izbor, prevod s nemačkog i beleška

                                                Stevan Tontić