Kristof
Mekel
OSAM PESAMA
JUNAK NAŠEG DOBA
Jedna ličnost
godine dvijehiljadite
Noface, Burnout
prekupac vladajućih slika svijeta,
kupoprodaja đuture, besmisao i nasilje, otkad diše,
smeće istorije.
Čovječnost, jedna riječ kao šum bunara
lijepa, stara i izgubljena.
Inkarnacija, može biti za eskapiste.
Bogovi i junaci, metafizika – sero.
Nada je pogrešan princip
ili znak maloumlja,
nešto za braću po vjeri, lijepe duše.
Odgovornost – relikt,
nostalgia idealista.
Besavjesnost, bezdana il vrednosno slobodna
donosi bolje snage u pogon
nego odgovornost, održava se ili zahtijeva.
Bog je mrtav, možete da olabavite.
Sve bi moglo biti nešto frivolnije.
Osjećanja, štetna materija za onog ko osjećanja zadrži.
Egzistencija, šansa za koga.
Samilost, čime.
Ko ovdje o žrtvi govori
gubi respekt, karijeru, vjerodostojnost.
Ko voli prirodu loše prolazi,
Zemlja umire brže od njega.
Godišnja doba, vrtovi – posljednje svjetlo očiju,
znamenja za odgovarajuće ljude.
Bez djeteta ništa rođeno nije,
on može da ode,
lopov koji ništa ukrao nije,
i da ponese: slike
žena, šatore i konzerve,
miris sumpora, ljudsko meso, bljuvanje.
Visina pada, neodrediva
dovoljna
kad je tijelo udarilo,
tresak mesa o beton,
ko bi to pomislio.
Glavna stvar je prisutnost.
Pojedinac, bez izuzetka,
potpuno zavisi od šanse svog nastupa
i na kraju nešto izgubi.
Zaostavština
gubici krvi, trivijalnosti
privatne vrijednosti, za ljubavnicu takoreći
skladišta, fotografije, korespondencije.
Šta još? Bez
Ave.
Pamćenje ima jedno vrijeme, kompjuter jedno.
Prostor ih guta.
POSEBNA PONUDA, 5
Checkpoint Charley
Checkpoint Muhamed
Checkpoint Abraham, Isak, Mojsije.
Come on. Check in. Make desert-experience.
Enjoy insomnia, dust and fever.
Pas se guši u dimnoj zavjesi
ptica stropoštava u pepeo
a na pistama u čoporima
čopori štakora s glavama kanti za đubre.
Checkpoint Ivan
Checkpoint King Kong
Checkpoint Marija, Lilit, Sara.
koraci 3-4
58
O paradise! Make comic-experience.
Rent a house, a light, a wing, a cythera.
Pas nestade u dimnoj zavjesi
ptica ispod pepela
a kroz pećine
zuje anđeli s laserskim glavama.
TELEFONSKOJ SEKRETARICI
GOVORENO
Pokušavam da u prostor govorim.
Pošto pišem na papiru, još uvijek
slova, neoboriva, stara
pretvaram u riječi sopstvenim rukopisom,
oklijevam da ljubav govorim u prazno
na traku koja se briše,
da opstanak što bježi još i skratim,
tebe i sebe tajanstvenosti lišim,
šaputanja, daha – riječ i glas
ovom brzom ishodu podam –
APSOLUTNI SLUH
Za Siegberta S. Prawera
Čuješ li tišinu.
Mora to biti iz jednog septembra,
večernji časi, pospani vjetar.
Bili smo izvan tišine,
spavali napolju i nismo izostajali.
Stari septembar, večernji časi
kad zimski su prozori okačeni.
Nešto poput tišine
Padalo je iz napukline raja.
Mora da je za to vrijeme
bilo ljudi koji su nešto čuli
što ne bješe za slušanje, i u tom živjeli.
Stari septembar, večernji časi.
To se završilo, prije no što je počelo.
DOŽIVOTNA PJESMA
Jesen, imamo je,
ali neuhvaćenu.
Vozite u drveće, jabuku, javor, bagrem
prijatelju, u vrtove prije našeg rođenja,
oktobrujte u lišću, bacite prve i posljednje
listove kalendara u buru,
rašumorite brezu.
Nek pozlati se bakar, bakarna rđa
što sa grane pada,
ali pinija neće.
Ariš hoće, razvijava iglice svoje,
dud, jak kao sunce,
i bijeli glog svim lišćem sjakti,
svitac u magli.
Slatko prija vazduh, usta hoće da dišu,
pluća ispunjena mirisom crvenog lišća,
rose, gnjileži, mahovine. Kedar
ne poklanja vrijeme ni iglice.
Ostaje duga od prašine i vode.
Jedno je mjesto blizu Boga slobodno,
dobiće ga zubima duh divlje svinje.
Nepoznat – ali orasi,
zlatno lišće!
***
Jerusalim, Schuk Machne Jehuda
Za Jehudu Amichaia
Zamišljam da sam rođen na vašaru
jednu ženu – nikad je ne vidjeh –
dobre ruke polože na par vreća
dijete se u dubinu svijeta donese
na jednom uglu zida, u prašini i hladu
prvi vrisak puni pluća mirisom šipka
dijete, ja sam to, operu
vodom u kojoj se plodovi peru
prvi pogled zadrži jednu dudinju
drugi voli pistaće i mnogo šljiva
treći svu svjetlost sunčevog sistema ište
dijete, ja sam to, ja ću to biti
odrasta između sanduka i vedrica za vodu,
živi od plodova
koje sisa, pije, ljubi, u jednom dahu
s košpicama se igra: računa, sabira, uređuje
i uči da rasipa, bezbrižna je to škola
napamet uči kožu dinje
i čita sa lica koja ponovo dođu
uči da sluša smijanje i glasove
muziku Vavilona, neiscrpne jezike
sanjati uči, uči da sanja
o porijeklu limuna i njegovom mjestu
o drvetu narandže napolju, na početku mora,
na kraju vazduha
gdje dan se međ noćima javlja, noć između dana
u promjeni koja se ne prekida
i izlazi, kad je vrijeme, ka drveću
Zemlja je vrt bez žice i bodlji.
KRAJ ULICE
Kuda ćeš, povika prosjak
na kamenu kraj ulice, u kuću svijeta hoćeš –
to je načisto proždrto, sedam se
nebesa stropoštalo
možeš ruševine da utovaraš, i pokaza
napolje u limb.
Kad to bješe. Bješe u vrijeme
prije Velikog urlika
mora da je bilo prije cvokota
prije Velikog lova, bješe prije potjera –
dan od cvatnje i vjetra, izgled
postojećeg bješe divan, nijedan bog ne uloži prigovor
nijedno se živo biće ne požali;
vrijeme bješe stvoreno, i kopno od vode rastavljeno;
zec trčao naglo savijajući ispred sunca
i prosjak pokaza napolje u limb.
Ali ne dadoh da mi uzme
ruže vjetrova, drumove, kamenje, smrti i sunca
prah i glad, moju klin-čorbu
ne dadoh ništa da mi uzme, a on je
gledao za mnom i još se smijao.
KOJI SE VOLE
U pozadini pjesme nađene su haljine.
Gosti, pijani, trčkarali su u strofama
ne bi li se ipak još našlo onih koji se vole. Veče
između redova bješe tiho i lišće
mnogih jeseni padaše sa drveća. Oko ponoći
se nadiže bura, zakovitla riječima kroz sobe i vrtove
i prehladi rečenice. Prevremeno se okonča traženje
onih koji se vole, zavapi za mantilima i taksijima.
Šta preostade od smijanja i tanga, od zderanih
haljina i ljepote onih koji se vole,
što ništa o pjesmama ne znaše. Neko
ispriča legendu o sreći, staru priču
o gušterskom repu, izbušenim čašama, no
tiskalo se u kola, imenovalo mjesta
u kojim se živjelo, i nije namjeravalo umirati.
Kad ujutro se razvedrilo, pala kiša. Vozilo se
ili spavalo na lijepim ramenima. U pročelju
pjesme počinjao običan dan, što ništa
znao nije o onima koji se vole, posao za sve.
KRISTOF MEKEL (CHRISTOPH MECKEL, 1935, Berlin). Jedan
je od najplodnijih (preko sto naslova) i najznačajnijih savremenih nemačkih pesnika,
a važan je i kao prozni pisac i grafičar. Član je nekoliko akademija nauka i umetnosti,
dobitnik uglednih nagrada, kao što su Rilkeova, Traklova, Šilerov prsten. Dodeljena
mu je i međunarodna književna nagrada Novog Sada.
Izbor, prevod s nemačkog i beleška
Stevan Tontić