Mihajlo
Pantić
NE
MOGU O TOME DA GOVORIM
Što
se dan bližio večeri, postajao sam sve nespokojniji. Pokušavao sam to da potisnem,
ali nije mi išlo. Napolju je besneo kasni jul, vrela sparina legla je na ispražnjeni
grad. Sav svet preko godine ogrezao u osrednjost odlučio je da sebi priušti nekoliko
rajskih dana na moru ili na planini; to će, dabome, rešiti sve njihove životne probleme.
Mi
nismo otišli nigde. Ivona nije mogla da dobije godišnji odmor, radi kod nekog tvora
kome bi zlo ispred tog pojma bio kompliment, a ja sam težak na put, ne volim sam
nigde da putujem, ma ni do samoposluge, a još manje da sa hiljadama telesa istog
trenutka ulazim i izlazim iz vode.
Ceo
dan zujim po stanu, tuširam se na svakih pola sata, čekam je da se vrati s posla.
Ne javljam se na telefon, koji ionako ne zvoni. Jul je, pobogu, svi su negde zapalili.
Jul je pakleni mesec, mislim, ukoliko u paklu postoje godišnja doba, tamo mora da
je večni jul. Nije što je repertoar muka dostojan jednog Dantea, nego što se ne
možete disati, odsvud bije vrelina, a upotreba klima uređaja tamo je,
pretpostavljam,
najstrože zabranjena. Uzgred, ne podnosim klimu, odmah promuknem, i pri tom imam
osećaj da me postepeno privikavaju na temperaturu mrtvačnice. Morbidno, je l’ da,
ali je zaista tako. Imam neke svoje originalne metode
prirodnog rashlađivanja, odškrinem prozor u sobi i stavim mokri čaršaf na promaju,
i da vidite, malo se lakše diše...
Ali,
te se muke daju izdržati, čovek je živina koja se na sve navikne, kao što sam se
ja od jutros navikao na takozvanu muziku koju je neki idiot preglasno puštao nekoliko
spratova iznad, misleći da je sam u gluvom svemiru.
Basovi
su drmali betonsku konstrukciju naše novobeogradske petospratnice tako da bi neko
lakših živaca od mene, a takvih, koliko znam, nema previše, mogao pomisliti da je
reč o permanentnom zemljotresu jačine 3,5 stepeni Rihterove skale. I što je još
gore, u jednom trenutku, uhvatio sam sebe kako i sam pevušim te bezvezne refrene,
čist klinički slučaj eholalije, ono što ujutru prvo čujete posle nehotično ponavljate
ceo dan...
Upravo
sam izlazio iz kade – bilo je negde oko pet posle podne, milostivo sunce počelo
je da popušta, ali je zato rasla sparina – kada se Ivona najzad vratila s posla, i već sa vrata povikala:
–
Ima li koga? Milice, gde si? – u trenucima najveće nežnosti ona me zove Milicom.
Možete misliti, čovek od sto dvadeset kilograma po imenu Milica.
–
U kupatilu – doviknuo sam kroz poluotvorena vrata.
Negde
sam pročitao da je ležanje u mlakoj vodi dobro za opuštanje, ali se taj savet na
meni nije primao. Bio sam poluskuvan i mokar, pun besmislenih refrena naše inventivne
estrade.
–
Evo i mene, sačekaj me – nastavila je – prvo što mi je danas potrebno na ovom svetu
je tuš.
U
hodniku je zbacila sandale, u kupatilu skinula laku haljinu, potom me onako znojava
zagrlila i poljubila, a mene njen znoj privlači, i posle je sve išlo po svome, onako
kako je red među ljudima koji se privlače i vole.
–
Nećemo ništa ručati – rekla je posle, u trpezariji.
–
Napraviću nam samo salatu, večeras izlazimo. Stevan je otpušten iz sanatorijuma
i insistira da idemo na večeru. Ima novu devojku, kaže da su se smuvali na lečenju
i da svakako želi da se što pre upoznamo.
I
tako mi se otkrio ključni razlog mog celodnevnog nespokojstva. Ponekad samom sebi
ličim na žabu koja u tegli ili u stanu, sasvim svejedno, predskazuje promenu vremena
i, hm, manje prijatne situacije. Prema Stevanu, Ivoninom bratu, ne gajim nikakav
odnos, niti ga volim, niti ga mrzim, samo mi smeta ta njegova nepodnošljiva lakoća postojanja. Ničeg se u životu
nije ozbiljno prihvatio, ženio se nekoliko puta, izrodio neku decu od koje pola
priznaje, a pola ne priznaje i polako, gotovo neosetno, od duga vremena i neodgovornosti,
utonuo je u alkohol. I mada je Ivoni i meni godinama pričao da je pijanstvo zapravo
poetično, i da je to najbolje stanje koje čovek sebi može da priušti – ljubav je
precenjena, govorio je, verujte mi, imam iskustva u tome, volim alkohol i odbijam
da se lečim – na kraju je zaglavio na psihijatriji, ili gde već, i duže od pola
godine pokušavao da se iščupa...
Otišli
smo na večeru,šta bismo drugo, red je da podržimo čoveka. Osim toga, nijedna ljubav
nije za potcenjivanje, možda će se konačno smiriti sa tom svojom novom devojkom.
Ona
je ćutala sve vreme, i smešila se. – Ja sam Lidija – rekla je samo pri upoznavanju,
dok smo sedali za sto na splavu. Sa reke je dopirao miris trulog bilja, u julu ni
Dunav nije u najboljoj formi. Jeli smo neke odmrznute, bezukusne morske ribe i pili
mineralnu vodu, u znak solidarnosti. I onda je Stevan ispričao kako je i kada je
shvatio da je s tim njegovim pićem đavo odneo šalu:
–
Jednog jutra probudio sam se ispod kreveta. Da, upravo tako, nisam mogao da se setim
gde se nalazim, niti kako sam tu dospeo. U stvari, nisam mogao da se setim šta sam
radio danima unazad. Poslednje što sam zapamtio bilo je da sam se vratio s nekog
puta, da mi se javila jedna od mojih bivših žena i rekla mi da ima rak, i da ne
zna kome će ostaviti sina kada umre, lekari su joj predviđali najviše još dva-tri
meseca. Na stranu to što dete zaista nije bilo moje, rodila ga je nekoliko godina
pošto smo se rastali, i ja sam, odlučivši da uzmem malog kod sebe, od očajanja odlučio
da se napijem. I ko zna koliko sam dana sastavio, uglavnom, probudio sam se ispod
kreveta, imao sam osećaj da sam zakovan u sanduk. Nekako sam se iskobeljao otuda,
obazreo se po stanu. Znači, neko me je doveo ili mi je samom to pošlo za rukom,
vrag će ga znati, i tada sam rešio da je dosta. Otišao sam u Drajzerovu. Kad uđešunutra,
za tobom se zatvori kapija, i nema izlaska. Tu sam upoznao Lidiju. S vremena na
vreme zvao sam tu moju bivšu da pitam kako je, bivalo joj je sve gore i gore, i
dogovorili smo se da zaista usvojim dete. Ona je sredila papire, problem je samo
u tome što istorija staratelja nije baš besprekorna, ali, valjda ćemo i to nekako
rešiti.
Jul
donosi teške priče. Lidija se samo blago osmehivala.
–
Da – rekla je u jednom trenutku. – Tako smo odlučili.
I
to je bilo sve od nje, te večeri.
Rastali
smo se nekako rasterećeni, negde iza ponoći.
Ivona
je poljubila brata, ja sam zagrlio Lidiju.
–
Biće sve u redu – rekao sam Stevanu. – Svakako nam javite kako se stvari razvijaju.
–
Hoćemo, ne brini.
U
stanu nas je dočekao pakao; beton na Novom Beogradu počinje da otpušta vrelinu tek
oko dva-tri sata posle ponoći.
Uključio
sam TV i isključio ton, vrteći kanale tek onako, da malo isperem mozak. Pevači nisu
prestajali da pevaju, porno umetnici nisu prestajali da kopuliraju, glumci
nisu prestajali da glume, vojnici nisu prestajali da pucaju, demonstranti nisu prestajali
da demonstriraju...
–
Kakva priča, a – rekao sam Ivoni. – Šta sve čoveka u životu mora da sačeka i presretne.
–
Ne mogu o tome da govorim – rekla je. – Umorna sam, idem da legnem. Onaj kreten
je rešio da zaradi sve pare ovoga sveta, samo stalno ponavlja da nema s kime to
da učini, obračunava svako zakašnjenje.
–
Ja ću kasnije, meni se razbio san.
–
U redu, laku noć, Milice – sagnula se, poljubila me i otišla u drugu sobu. Ostavila
je poluotvorena vrata, radi promaje.
Neki
trenutak zatim čuo sam je kako hrče. Bilo je to otmeno, vrlo diskretno žensko hrkanje,
jedine žene koju sam zaista voleo i koja me, ko zna zašto, nikada nije pitala da
li bih želeo da postanem otac.Žaba
u meni javljala mi je da bi sutra moglo biti malo svežine. Otvorio sam prozor, negde
iz daljine zaista je mirisalo na kišu.