Dragoljub
Stanković
PUSTINjA NEVEROVATNE LEPOTE
Aleksandar Obradović: Hodam sa pesmom: Savršen dan
Samizdat, 2010.
Može se mnogo toga naučiti iz pesama Aleksandra Obradovića
sakupljenih posthumno u knjizi Hodam sa pesmom: Savršen dan. Na samom početku,
u uvodnoj pesmi, nailazimo već na prostu i tešku istinu, do koje dolaze samo oni
retki koji su uspeli ili se dovoljno potrudili da je
spoznaju, savladaju i izraze. U četiri stiha ovde je smisao literature i života
umetnika, sažet do surovosti: „Mi pričamo priče/ I pevamo pesme/ Jer teret je ogroman/
I nepoznato sve.“ Pravi stvaraoci prepoznaju se po jednostavnosti stila koji prihvatamo
kao svoj ali koji je najteže postići. To je lakoća i elegancija iza koje stoji,
oseća se, velika težina i izazov haosa. Ono šta i ono kako demonstrira pesnik Aleksandar
Obradović već, takoreći, izvežbanom rukom. Na početku se uvek čini da je ono s čime
se pesnik hvata u koštac nesagledivo i potpuno nepoznato, mračno, jer autor još
nije pronašao samo svoj pogled na svet, ne bi li ga tako savladao, obuhvatio, prevazišao
i oslobodio ga se, na kraju; ne bi li zaigrao samo svoju igru, ekstatičnu; ne bi
li snagom svoje percepcije i uma, stvaralačke energije, naterao zvezde da se zavrte
oko njega, sagradio samo svoj svet u koji su, ipak, i svi drugi pozvani.
Najbolji pomoćnik i snaga u takvom poduhvatu nalazi
se u erosu jezika i života. Eros je onaj koji razara i spaja, povezuje najdalje,
omogućava nemoguće, pokretačka je snaga sveta. To je Aleksandar Obradović odlično
znao i zato mu se tako neštedimice prepuštao. I erosu života i ljubavne
igre, strasti, s jedne strane, i erosu jezika, igranju sa njegovom formom i sadržinom,
s druge strane. Pokazao je ovim pesmama da je znao da se poigra, nekada i virtouzno.
Tada i dolazi do najboljih pesama, u toj oslobodilačkoj igri gde se prožimaju inventivnost
jezika i duhovno-telesna oslobođenost, erudicija i intuicija, fiziologija i metafizika.
Čini se da je ta igra i paralelizam, traganje, istraživanje na tom izazovnom putu,
da je ta duhovna avantura bila ono što je najviše zaokupljalo pažnju ovog pesnika.
Prisnost sa svetom („Ljubiti ovu zemlju stopalima, bosim
stopalima, utabati je poljupcima“), sa čitaocem (Pesma je posvećena tebi), sa sobom,
nešto je što pleni iz ovih stihova i to je odlična pozicija za pomenuto istraživanje.
Mora postojati nekakvo prvotno poverenje, nešto u šta se ne sumnja, ne bi li se
baš zato sve stavilo pod znak pitanja. Sve se mora istražiti, i ljubav, i svet,
i društvo, ideje, religiozno, strano i najdalje, druge kulture kao svoje, i svoja
kao da nam je strana. Tako je Aleksandar Obradović „postao Kinez“, što znači umetnik
– jer je posao umetnika da očudi svet, pobedi banalnost, prevaziđe glupave granice
koje prosečan čovek sebi često postavlja. Jaka identifikacija sa svetom, oduševljenje
njime, ushićeno predavanje čulnom i senzualnom ali i preispitivanje svega, pokušaj
da se pređe s onu stranu pojavnog i zamislivog, da se razdere koprena stvarnosti
– govori o širini zahvata ovog pesnika. Pri svemu tome on ima samo svoje reči i
svoje telo, dva instrumenta univerzuma.
Duhovitost, kao jedno od glavnih obeležja prethodne
objavljene knjige kratkih proza Kako sam postao Kinez, krasi i ove pesme. Bez ironije
i humora nije moguće podneti svet. Autor nam tu duhovitost daje u najboljem obliku
poetske invencije i imaginacije. Čini se da, kao da u dosluhu sa Ničeom, Aleksandar
Obradović propoveda misao da je život moguće prihvatiti tek kao estetski fenomen. U strasti koju je sažeo u stihu, razdiranju
i telesnoj tematici blizak je Rastku Petroviću, da navedem samo par autora za koje
mislim da su mu bliski po svom duhovnom stavu, pa i jeziku. Može se i reći da, uprkos
svom višestrukom talentu i strahovitoj želji za ostvarenjem, kao i mnogi drugi pravi
umetnici, Aleksandar Obradović – birajući između života i umetnosti – ipak daje
prednost životu, jer život je uvek nešto mnogo veće od literature (Crnjanski). Zbog
te svoje autentične ushićenosti životom, te vatrene ljubavi, bio je iznad, sada
tako idealizovane a tada često snobovski blazirane, epohe osamdesetih kod nas. Daleko
je bila ona od idealnog; poput Milana Mladenovića, i njega su razdirale temeljne,
egzistencijalne sumnje, nije se uljuljkivao prividnom
lakoćom tih depresivnih postbrozovskih godina. Tražio je pravu radost, komunikaciju
i pravi društveni stav – a to je uvek teško, i zahteva celog čoveka.
Piše, dakle, diskretno ali direktno, jasno u izrazu,
precizno; ima se utisak da je rekao tačno ono što je hteo.
Iskušao se u različitim načinima, poetikama pisanja
i pevanja; ovde stoje, jedna pored druge, pesme pisane u sasvim različitim registrima.
Postoji čak i nekakav eho autentične narodne poezije, ali svakako preteže ljubavna
poezija, strasna i opasna, kao i urbani sofisticirani prizori i vizije; onda, dobro
poentirana misaona poezija, samoironična; takođe, kritika društva i epohe, meditativna
i apstraktna poezija koja priziva nešto čemu i ne može da da ime, jezička poezija
koja je proistekla iz druženja sa američkom jezičkom poezijom, sa autorom koga
je Aleksandar Obradović dosta prevodio (E. E.
Cummings) – sve to je u manjoj ili većoj meri moguće pronaći u ovim stihovima.
Na kraju, treba reći da posle čitanja ovih stihova sami
morate sebi podneti račun koja je vaša mera ekstaze i misli, intimne i društvene
angažovanosti. Aleksandar Obradović je u knjizi Hodam sa pesmom: Savršen dan opisao
svoj krug nezadovoljstva, odnosa sa beskrajnim, provokativnim, poništavajućim, ali
i neodoljivim silama. Sa nemerljivom lepotom života koji nam je dat kao dar.
Vizuelni umetnik, performer, urednik, pesnik i prevodilac,
Aleksandar Obradović (1959-2009) prve pesme objavio je u časopisu Vidici 1981. godine.
Prevodio je poeziju E. E. Kamingsa (E. E. Cummings) i drugih američkih i engleskih
pesnika, kao i prozu Tarkovskog.
Objavljivao je u stranim i domaćim časopisima: Gradina,
Književna reč, Polja, Savremenik i dr. Kao umetnik, održao je deset samostalnih
i učestvovao u grupnim izložbama u bivšoj Jugoslaviji i Singapuru.
Aktivan i u oblasti javnog čitanja poezije i performansa,
Obradović tokom osamdesetih nastupa u pozorištima, galerijama, alternativnim prostorima
i na pesničkim večerima u Jugoslaviji, Velikoj Britaniji i SAD, a tokom devedesetih
u Singapuru, te učestvuje i na Festivalu pisaca Singapura 1999. godine.
Interesantno je da tokom osamdesetih Aleksandar Obradović
piše pesme na nepostojećem jeziku – koje su u ograničenom tiražu objavljene u knjizi
pod naslovom Pleroma (u koautorstvu sa piscem i slikarom Miletom Prodanovićem).
Knjigu kratke proze Aleksandra Obradovića, Kako sam
postao Kinez (srpsko-englesko, dvojezično izdanje), porodica pesnika objavila je
2009. godine, kao samizdat. Knjiga pesama Hodam sa pesmom: Savršen dan, pored sakupljenih
pesama iz perioda od 1983. do 2006. godine, sadrži i dramski tekst, svojevrstan
citatni književni eksperiment, Arm, Armory, Art pisan krajem osamdesetih u koautorstvu
sa Milicom Lapčević, pesnikinjom i novinarkom Studija B. Uz porodicu pesnika, ona je i
priređivač ove knjige.