КОРАЦИ

Dragoljub Stanković

PUSTINjA NEVEROVATNE LEPOTE

 

Aleksandar Obradović: Hodam sa pesmom: Savršen dan

Samizdat, 2010.

 

Može se mnogo toga naučiti iz pesama Aleksandra Obradovića sakupljenih posthumno u knjizi Hodam sa pesmom: Savršen dan. Na samom početku, u uvodnoj pesmi, nailazimo već na prostu i tešku istinu, do koje dolaze samo oni

retki koji su uspeli ili se dovoljno potrudili da je spoznaju, savladaju i izraze. U četiri stiha ovde je smisao literature i života umetnika, sažet do surovosti: „Mi pričamo priče/ I pevamo pesme/ Jer teret je ogroman/ I nepoznato sve.“ Pravi stvaraoci prepoznaju se po jednostavnosti stila koji prihvatamo kao svoj ali koji je najteže postići. To je lakoća i elegancija iza koje stoji, oseća se, velika težina i izazov haosa. Ono šta i ono kako demonstrira pesnik Aleksandar Obradović već, takoreći, izvežbanom rukom. Na početku se uvek čini da je ono s čime se pesnik hvata u koštac nesagledivo i potpuno nepoznato, mračno, jer autor još nije pronašao samo svoj pogled na svet, ne bi li ga tako savladao, obuhvatio, prevazišao i oslobodio ga se, na kraju; ne bi li zaigrao samo svoju igru, ekstatičnu; ne bi li snagom svoje percepcije i uma, stvaralačke energije, naterao zvezde da se zavrte oko njega, sagradio samo svoj svet u koji su, ipak, i svi drugi pozvani.

Najbolji pomoćnik i snaga u takvom poduhvatu nalazi se u erosu jezika i života. Eros je onaj koji razara i spaja, povezuje najdalje, omogućava nemoguće, pokretačka je snaga sveta. To je Aleksandar Obradović odlično znao i zato mu se tako neštedimice prepuštao. I erosu života i ljubavne igre, strasti, s jedne strane, i erosu jezika, igranju sa njegovom formom i sadržinom, s druge strane. Pokazao je ovim pesmama da je znao da se poigra, nekada i virtouzno. Tada i dolazi do najboljih pesama, u toj oslobodilačkoj igri gde se prožimaju inventivnost jezika i duhovno-telesna oslobođenost, erudicija i intuicija, fiziologija i metafizika. Čini se da je ta igra i paralelizam, traganje, istraživanje na tom izazovnom putu, da je ta duhovna avantura bila ono što je najviše zaokupljalo pažnju ovog pesnika.

Prisnost sa svetom („Ljubiti ovu zemlju stopalima, bosim stopalima, utabati je poljupcima“), sa čitaocem (Pesma je posvećena tebi), sa sobom, nešto je što pleni iz ovih stihova i to je odlična pozicija za pomenuto istraživanje. Mora postojati nekakvo prvotno poverenje, nešto u šta se ne sumnja, ne bi li se baš zato sve stavilo pod znak pitanja. Sve se mora istražiti, i ljubav, i svet, i društvo, ideje, religiozno, strano i najdalje, druge kulture kao svoje, i svoja kao da nam je strana. Tako je Aleksandar Obradović „postao Kinez“, što znači umetnik – jer je posao umetnika da očudi svet, pobedi banalnost, prevaziđe glupave granice koje prosečan čovek sebi često postavlja. Jaka identifikacija sa svetom, oduševljenje njime, ushićeno predavanje čulnom i senzualnom ali i preispitivanje svega, pokušaj da se pređe s onu stranu pojavnog i zamislivog, da se razdere koprena stvarnosti – govori o širini zahvata ovog pesnika. Pri svemu tome on ima samo svoje reči i svoje telo, dva instrumenta univerzuma.

Duhovitost, kao jedno od glavnih obeležja prethodne objavljene knjige kratkih proza Kako sam postao Kinez, krasi i ove pesme. Bez ironije i humora nije moguće podneti svet. Autor nam tu duhovitost daje u najboljem obliku poetske invencije i imaginacije. Čini se da, kao da u dosluhu sa Ničeom, Aleksandar Obradović propoveda misao da je život moguće prihvatiti tek kao estetski fenomen. U strasti koju je sažeo u stihu, razdiranju i telesnoj tematici blizak je Rastku Petroviću, da navedem samo par autora za koje mislim da su mu bliski po svom duhovnom stavu, pa i jeziku. Može se i reći da, uprkos svom višestrukom talentu i strahovitoj želji za ostvarenjem, kao i mnogi drugi pravi umetnici, Aleksandar Obradović – birajući između života i umetnosti – ipak daje prednost životu, jer život je uvek nešto mnogo veće od literature (Crnjanski). Zbog te svoje autentične ushićenosti životom, te vatrene ljubavi, bio je iznad, sada tako idealizovane a tada često snobovski blazirane, epohe osamdesetih kod nas. Daleko je bila ona od idealnog; poput Milana Mladenovića, i njega su razdirale temeljne,

egzistencijalne sumnje, nije se uljuljkivao prividnom lakoćom tih depresivnih postbrozovskih godina. Tražio je pravu radost, komunikaciju i pravi društveni stav – a to je uvek teško, i zahteva celog čoveka.

Piše, dakle, diskretno ali direktno, jasno u izrazu, precizno; ima se utisak da je rekao tačno ono što je hteo.

Iskušao se u različitim načinima, poetikama pisanja i pevanja; ovde stoje, jedna pored druge, pesme pisane u sasvim različitim registrima. Postoji čak i nekakav eho autentične narodne poezije, ali svakako preteže ljubavna poezija, strasna i opasna, kao i urbani sofisticirani prizori i vizije; onda, dobro poentirana misaona poezija, samoironična; takođe, kritika društva i epohe, meditativna i apstraktna poezija koja priziva nešto čemu i ne može da da ime, jezička poezija koja je proistekla iz druženja sa američkom jezičkom poezijom, sa autorom koga

je Aleksandar Obradović dosta prevodio (E. E. Cummings) – sve to je u manjoj ili većoj meri moguće pronaći u ovim stihovima.

Na kraju, treba reći da posle čitanja ovih stihova sami morate sebi podneti račun koja je vaša mera ekstaze i misli, intimne i društvene angažovanosti. Aleksandar Obradović je u knjizi Hodam sa pesmom: Savršen dan opisao svoj krug nezadovoljstva, odnosa sa beskrajnim, provokativnim, poništavajućim, ali i neodoljivim silama. Sa nemerljivom lepotom života koji nam je dat kao dar.

 

Vizuelni umetnik, performer, urednik, pesnik i prevodilac, Aleksandar Obradović (1959-2009) prve pesme objavio je u časopisu Vidici 1981. godine. Prevodio je poeziju E. E. Kamingsa (E. E. Cummings) i drugih američkih i engleskih pesnika, kao i prozu Tarkovskog.

Objavljivao je u stranim i domaćim časopisima: Gradina, Književna reč, Polja, Savremenik i dr. Kao umetnik, održao je deset samostalnih i učestvovao u grupnim izložbama u bivšoj Jugoslaviji i Singapuru.

Aktivan i u oblasti javnog čitanja poezije i performansa, Obradović tokom osamdesetih nastupa u pozorištima, galerijama, alternativnim prostorima i na pesničkim večerima u Jugoslaviji, Velikoj Britaniji i SAD, a tokom devedesetih u Singapuru, te učestvuje i na Festivalu pisaca Singapura 1999. godine.

Interesantno je da tokom osamdesetih Aleksandar Obradović piše pesme na nepostojećem jeziku – koje su u ograničenom tiražu objavljene u knjizi pod naslovom Pleroma (u koautorstvu sa piscem i slikarom Miletom Prodanovićem).

Knjigu kratke proze Aleksandra Obradovića, Kako sam postao Kinez (srpsko-englesko, dvojezično izdanje), porodica pesnika objavila je 2009. godine, kao samizdat. Knjiga pesama Hodam sa pesmom: Savršen dan, pored sakupljenih pesama iz perioda od 1983. do 2006. godine, sadrži i dramski tekst, svojevrstan citatni književni eksperiment, Arm, Armory, Art pisan krajem osamdesetih u koautorstvu sa Milicom Lapčević, pesnikinjom i novinarkom Studija B. Uz porodicu pesnika, ona je i priređivač ove knjige.