Milenko Stojičić
MLADI GORANI KNjIŽEVNOSTI REPUBLIKE SRPSKE OD GORANA DO DAKIĆA
(Povodom izbora u Koracima, 1-2, 2011)

Dragi Mirko Demiću!

U famoznom „predgovoru“ (koji je više prigovor meni i prigovor na me), metodom dječje mimikrije, autor se protegao od gorana do dakića – vaspostavljajući neku svojuprivatnu „književnu Republiku Srpsku“ i svoj državno-literarni sustav! Ni sama boginja Fama – ((j)est) – ne bi GD uzela ni za pripravnika (irgeta-šegrta), jer je u pitanju kandidat koji ne zna ni lagati i olagivati ko čoek, a kamoli ogovarati (širiti glasine!) On je, dakle, unajmljeni lažac bez samoosobnosti (što rekli Hrvati)! Taj i takav bezimeni „gorandakić“ (zloupotrijebivši uredničku ljubaznost!), koji je, kao novinarčić, izbacivan iz nekoliko redakcija – zbog neraspoznavanja žira od bisera, svinje od pegaza, kukavice od žar-ptice, i zbog nedoučenosti u laganju, odnosno opanjkivanju svega i svačega! Eto, doživio je čast u Koracima: toliko se nalagao i prelagao (sto kila žive vage laži!) – da to nije moglo stati u RS, nego se „prevalilo“ i u Srbiju, u svesrpsku kulturnu javnost! Taj mali ataše za laž nije ponio iz kuće ni koricu hljeba elementarne kulture, ponašanja, vaspitanja.

I sve je to lijepo upakovao u tzv. „Predgovor izbora Književnost mladih u RS. Niti je to ikakav „izbor“ (riječ je o propalom seminarskom radu, traljavom kolokvijumu), niti su u pitanju „mladi lavovi i lavice“ književnosti RS! Prema Dakićevoj mjerici mladosti – Rembo, na primjer, ne bi mogao u ovaj izbor, jer od Remboa je „mlađi“ Kapetanović od šest banki! (Dakić lamentira nad Kapetanovićem, piše mu in memoriam, kao da je, ne daj bože, umro u književnosti! Dakić se u književnosti nije još ni rodio, te se, izgleda, neko drugi potpisao ispod izbora!

On nije ni „priredbođivač“!) Tu, u izboru, su i neke Dakićeve tetke i stričevi, dobrano već zaglavili u prezrele godine književnosti!

Dragi Mirko Demiću,

zar i Ti preuze književno „očinstvo“ nad literarnim nedonoščetom, zamalo-mladim-zamalo-piscem-zamalo-novinarčićem, koji ne može da stane ni u ime „Goran Dakić“! (Njemu su očinstva darovali i oni koju su ga podmazali da nadrlja ovu pis(r)aniju! (Kapetanović, Levajac i još po neki iz tzv. „Borine akademije“, zadnja pošta – hotel „Bosna“...) Priznajem, šokiran sam, da duboke, fatamorganske propukline bjelina uglednog časopisa ustupiš jednom neotesanku, bezobrazniku, čije se ime još nije primilo ni na lijeskinoj mladoj kori, a kamoli na mapi književnosti! Ne znam čime je „zamalo Goran Dakić“ (čija je istorija bolesti znana – dilentia praecox), zadobio Tvoje „očinstvo“ – ali sad, valjda, vidiš kolika je On „prepuna praznina“ elementarne nepismenosti! (Kako je Tebi, prepečenog jezika, prešiljene olovke i pregustog estetičkog rešeta, promakao, šmugnuo i sakrio se u časopisu takav jedan „jazavac“, deran i vukliš, koji još nema – ni u lijevoj, ni u desnoj ruci – književnosti?! Zašto? Kako?

Ako se već „otkriveni Goran Dakić“ prikrio u grmu časopisa – zašto ga nisi častio lekturom – da barem ta njegova zgubidanija bude pripismena, „učeno nepismena“?!

Zar pripuštaš u Korake i ToŠto Je Goran Dakić?! Jesam li ja ništavan piščić – ti to najbolje znaš (znamo se i čitamo se dugo!) Što me, međutim, ne spasi nadobudnog, mladog čaršijskoga klepetala (sekretara i pripravnika bardova ogovaranja kao što su, na primjer, Boro Kapetanović i „nesretni Levajac“, koji još, pod stare dane, uči – šta je monografija a šta knjiga pripovjedaka!

Bolan, Mirko, taj mališa je, kako se kaže, odrastao u mojoj kući, išao u školu sa mojom kćerkom! Znam ga „bez gaća“ (bez lista, dakle!) i „bez kurca“ (bez pera, je li)! On se odjednom izvrgao i, zamisli, poručio mi po kćerki – da će me uništiti kao pisca, što je meni bilo šaljivo, i zanimljivo! Ali, da tako maleno (mastilasto musavo), mastiljavo musavo čeljade toliko laže – to majka ne rađa, niti će se roditi na Zmijanju, Laževini književnosti!

Toliko se GD/DG olažio i ovlažio – da po njemu treba nazvati odgovarajući literarni tip u budućim, priručnim teorijama književnosti ili u priručnicima „lažijatrije“! Meni bi bilo veselo da je „Goran Dakić Od Gorana Dakića“ uzeo neku od mojih knjiga, pa je kritički iskasapio, naravno, uz neophodni vrijednosni instrumentarijum, uz kritičko pokriće! Ovako, on bježi od mojih knjiga, u bijegu ih pljujući i psujući! I mlati kurcem gloginje književnosti! Taj „briljantni“ dugogodišnji student (koji svojim profesorima nosa vodu i vodijer vješa o kurac), nije još preskočio ni onaj „kišovski zarez“, niti je zagrizao kredu znanja, a Ti ga „opkorači“ i pripusti u Korake u kojima sam, i ja, nikakav, ponešto objavio! Ušuškan u Koracima, sakriven iza Tebe i redakcije – on laje kao psić na me, u strahu od sebe! Živi bili pa vidjeli – u šta će se sve prevrgnuti „Goran Dakić“, do kojega će Gorana Dakića dorasti!

A sad krenimo na veselje – tačku po tačku:

GD/DK ne briše a piše o „sablazni amaterizma i diletantizma u čaršiji”; o „mnogobrojnim literarnim analfabetama…oslobođenim od bilo kakve pismenosti”; o „staroj gardi omrkle slave“ koja „suvereno vlada književnom scenom Republike Srpske potonjih bezmalo dvije decenije i na najpogubniji način predstavlja književno stvaralaštvo s ove strane Drine”…GD/DG ne briše a piše o „piscima čije poetike baštine umjetničku impotenciju i literarnu frigidnost…koji godišnje objavljuju i po dvije ili tri knjige…” koji se „ogledaju u svim književnim žanrovima” Međutim, „osmatramo li sve iz ugla jedinog mjerodavnog sudije – vremena (čitaj – Gorana Dakića) – „takvi ne mogu daleko”…GD/DG ne briše a piše o časopisu Književnik, koji je „reklamatorski bilten Podružnice književnika Banjaluka”, i „odraz onog najgoreg u književnosti jedne države”; „Književnik je poligon na kojem najprokaženiji literarni marginalci u RS pišu jedni drugima euforične panegirike lišene bilo kakvog ukusa i naučne i/ili književne istine” (Molim da čitalac uhvati u laži Dakića internetskim klikom, da se „upozna” sa saradnicima Književnika!)… GD/DG ne briše a piše (kao novorođeni komesar duha u RS) o „odsustvu bilo kakve kulturne politike” i „jasne kulturne strategije”! (Naš mali Ždanov je Žderanov grešaka i neznanja!) Njega sve to „boli i poražava”, kao snašu koja je zanijela ni kriva ni dužna!... GD/DG ne briše a piše o „sitnom atomu” (bravo, anagramatičaru!) koječega, o „udvoričkom dodvoravanju” (bravo, znanje pjeva!); piše tako da je to nemoguće pročitati, jer se „ovdje ne govori o tome, već o pogubnom mišljenju koje odbacuje svako djelo koje ne može da se ukalupi u određenu estetiku”!... GD/DG (mesija mlade književnosti RS) ne briše a piše (s radošću!) o nepismenoj knjizi nepismenog vladike Grigorija!... GD/DG (pjevajući dok piše, olovku u uvo, pa pjevaj!) ne briše a piše (u „drugom pjevanju” predgovora!), govori o „Isusu Hristu, pravoslavnoj duhovnosti i uticaju ruskih semiotičara”! (Ovo još jednom pročitati, ili još jednom ne pročitati! Tu još odjekuje trabunjanje o „pravoslavnim nanosima”, „francuskim strukturalistima i njemačkim komparatistima”! O, bože književnosti, boli li te, žiga li te Goran Dakić pun Gorana Dakića?! Eksirajući čaše sipinoga mastila naš Žderanov/Mesija istresa iz lopate „sveznanja” – „citatnost, strukturalizam, fenomenološki pristup“!... GD/DG ne briše a piše u „trećem pjevanju” o nagradi koju je žiri dodijelio Slobodanu Jankoviću a nije dodijelio Dakićevom bivšem profesoru i „meceni”, Tihomiru Levajcu! U svojoj pomućenosti, kroz kataraktu misli, Dakić „vidi” nas, članove žirija (Stojičić, Bošković, Radovanović”) kao „Jankovićeve ispisnike i pripadnike „stare garde“! I, prema GD „tako to biva kada se u vrzino kolo uhvate diletanti”... GD/DG ne briše i piše o meni, koji sam njegova „opsesija” i „poslastica”!Njega svrbi – što sam ja dobio „Kočićevu nagradu”, jer sam „novi predsjednik”Podružnice? Žderanov bi, dakle, ubio mene-pisca u čast mene-predsjednika! (Dakić se, zapravo, pita – zašto nagradu nije dobio, na primjer, on (nagrada za ništa!), ili neki „od njegovih” (Kapetanović, Levajac…) A onda trijumf laži, književno-kritički ejaculation, orgazmičko rasprsnuće Dakićevog vrijednosnog sustava: „Iako se ovo priznanje dodjeljuje za životno djelo, Stojičić ga je dobio za roman Kočić, munja nad književinom.”! Da je „mladi goran” provjerio na internetu, na primjer, vidio bi, da kao novinar, nije pristao ni u redakciju biltena mjesne zajednice! Eto, neka zove članove žirija (Aćina ili Tontića), i oni će ga naučiti da sam „Kočićevu nagradu” dobio za prozni korpus (deset romana, sedam knjiga pripovjedaka)! Roman mi je objavljen nakon dodijeljene nagrade, u ediciji Dobitnici Kočićeve nagrade! (Šta zna goran ko je dakić?!) Poslije prve, drugi orgazam laži – „mi smo na takve idiotluke poodavno svikli”, škripi Dakić, jer je „Podružnica na najdirektniji način uključena u samu organizaciju „Kočićevog zbora”, manifestaciju koja baštini prvorazredni neukus i plebejštinu najgore vrste, u okviru koje se i dodjeljuje Kočićeva nagrada”. Dakle, Dakić dojavljuje dosadašnjim laureatima Kočićeve nagrade (Sveto Koljević, Milorad Pavić, Radoslav Bratić, Stevan Tontić, Jovan Radulović, Milovan Vitezović, Predrag Lazarević, Risojević, Đuro Damjanović, Ranko Pavlović…) da su dio „prvorazrednog neukusa” i „plebejštine najgore vrste”! Treći ejaculation verbalnog je tvrdnja – da je „slavodobitnik ujedno bio i pisac scenarija svečane akademije – na kojoj je nesretnome njemu dodjeljena nagrada”. (Ne, sretni Dakiću, scenario sam, u formi prijedloga, predao Komisiji za umjetnički dio programa (pet članova), i to prije saopštenja žirija Kočićeve nagrade! Tebi, izgleda, dobro stoji ruda ispred nosa!... GD/DG ne briše a piše u „četvrtom pjevanju”, grokti o svome znanju! Dakle, čovjek koji sve (ne)zna, piše: „autor izbora nije namjeravao da piše o poetikama uvrštenih pisaca, o njihovim motivima, idejama, formama kojima su priklonjeni” (Zašto?, pitam. Zato što ne zna ništa o motivima, idejama, formama „kojima su priklonjeni“! Dobro sam pročitao – kojima su priklonjeni! Šta još Dakić zna? Zna da „njihove pjesme…nedvosmileno ukazuju”! (Pa, Dakiću, nisu pjesme paragrafi!) Krijući se u grmu množine, sveznalica dakić poručuje – „smatrali smo da je potrebnije da ukažemo na opštu atmosferu koja vlada” (valjda „misli” na vremenske prilike, atmosferu u atmosferi!); „te da u izboru markiramo one pojave koje bi tu jalovost, taj jad i čemer…” (misleći, valjda, na svoje estetičke prerogative!). On je „vrijedno konstatovao” da „mladi književnici gotovo uopšte ne pišu prozu i da su sva njihova literarna traganja usmjerena isključivo na – poeziju” (Zato je Dakić u pjesničku panoramu smjestio i komadinu svoga romana! Pa, propiši zakonski, Dakiću, da mladi moraju da pišu i prozu! Traži, propiši i neki književni doplatak za „maloljetne pisce” (Kapetanovića i drugih). Citirajmo Dakića: „Jedino ovako, uz dodatnu intervenciju redakcije… taj potez ima smisla”.

Blago RS kad ima mlade gorane dakiće književnosti!

(Nadam se da ćeš, zbog čitalaca Koraka, zbog „istinice” i čistog vazduha u književnosti – objaviti ovaj tekstić!

Hvala Ti unaprijed!)