КОРАЦИ

Stanislava Hrobakova-Repar
SVE KRUPNE STVARI POČINjU SITNICAMA

Do pre desetak godina, magistar filozofije i estetike i doktor književnih nauka, Stanislava Hrobakova bila je slovačka spisateljica i teoretičarka zaposlena kao istraživač u Slovačkoj akdemiji nauka i urednica literaturnog časopisa Romboid u Bratislavi. A onda se dogodilo da ova dobitnica prestižne Nagrade „Aleksandra Matuške“, na samom razmeđu vekova i milenijuma, bude pozvana na znamenite Struške večeri poezije gde upoznaje svog sadašnjeg supruga, slovenačkog književnika, izdavača i filozofa Primoža Repara. Pitanja srca, dakle, podstiču našu sagovornicu da se, sa novim stolećem, preseli u Ljubljanu, da tu živi i danas pripadajući, na veoma samosvojan način, obema bliskim slovenskim kulturama.

KORACI: I Vaša aktuelna knjiga SLOVENKA NA KVADRAT bavi se upravo godinama Vašeg pristupanja u novu, slovenačku sredinu.

STANISLAVA HROBAKOVA-REPAR: Moto ove knjige je slovenačka poslovica: „To, što stranac obelodani, ovde će ga pokopati“. To je moja prva knjiga ne samo napisana, nego i izdata na slovenačkom, dok moj prvi, na slovenačkom nastao rukopis, kolekcija pesama, još uvek čeka izdavača. Verujem da sam Slovenkom na kvadrat uspela da Slovencima, ali i Slovacima, govorim smisleno i korisno. Naslov knjige je konkretan i ujedno nestašan ili nežno (samo)ironičan. U Slovačkoj sam naime Slovenka, ali Slovenka sam i u Sloveniji, koja se, uzgred, ističe svojom velikom željom da slovenizuje svoje sugrađane koji su stranci. Većina tekstova bila je tokom godina objavljena u časopisima. Radi se o međužanrovskoj prozi, pre svega esejističkog karaktera, koju bi bilo moguće – žanrovski netradicionalno – označiti i kao autofiktivni dnevnik ili – nešto tradicionalnije – nefikcionalnu literaturu. Knjiga prati osmogodišnji proces mog profesionalnog, stvaralačkog, ali i ličnog iskustva sa preseljenjem i odomaćivanjem u novoj kulturi, društvu i jeziku. Vremenski je omeđena (pred)pristupom Slovačke i Slovenije Evropskoj uniji, ekonomskom i kulturnom globalizacijom, zamahom neoliberalnih vrednosti, konfliktom religija i kultura... S druge strane, ne manjka joj ni humora, živahnosti, lake ironije i samoironije, pa ni poetskih registara – ukratko, zahvatā svakodnevnih radosti i briga u životu pojedinca. Knjiga nudi takođe i autentičan pogled na jezičke aspekte problema migracije – naročito kod pisaca i spisateljica, i povremeno iznosi čitaocima na videlo zanimljive leksičke paralele između slovačkog i slovenačkog, dva slovenska jezika s različitom kulturno-istorijskom tradicijom, ali s istim poreklom.

 Drugi deo knjige činetri zanimljiva intervjua sa Vama...?

 To su profilišući razgovori, koji su postupno nastajali u Sloveniji i u Slovačkoj i omogućavaju konkretniji prodor u pitanja i probleme u vezi sa  subkulturalnošću i multikulturalnošću, višejezičnošću i savremenim migracijama, posebno žena, u okvirima Evropske unije. Žanrovski, nekakvim živim pisanjem, knjiga se nadovezuje na moj prozni prvenac Krutokradma 1991–1996, koji je izašao u Slovačkoj 1997. godine, i u kojem sam se usudila, u takozvanim „kontekstima verovatnoće“ – zahvatiti tadašnje postrevolucionarne promene u Slovačkoj. Kako rado ističem, u oba slučaja ne radi se samo o promišljanju „življenih života“, već i o osećajnom dokumentu vremena.

 SLOVENKA NA KVADRAT bi uskoro trebalo da se pojavi i na Vašem maternjem jeziku?

 Da, verovatno već tokom ove godine u ediciji „Ženski prstomet“ bratislavskog izdavača „Q111“. Ako to uspe, zatećiću se u društvu takvih spisateljica kao što su Kolet, Simon de Bovoar, Liv Ulman, Fransoa Žiro, Hana Kraljova, Agneta Pleijel, Sesil Vajsi, ili Erika Džong. Šta više mogu poželeti?

Pri poznatom ljubljanskom časopisu „za proboj u živu kulturu“ – „Apokalipsa“ – koji je osnovao i vodi Vaš suprug, Vi ste ustanovali Projekat ‘Džender‘ koji je, po mnogim ocenama, imao snažan odjek, naročito među slovenačkim autorkama.

Kad sam došla da živim u Sloveniju i zagledala se u ovdašnje okruženje, ubrzo sam shvatila da je rodna perspektiva slovenačkoj literaturi, nauci o književnosti i uopšte humanistici jednako strana kao i slovačkoj: čast izuzecima! Ovi izuzeci, pak, ostajali su izolovani i zajednički forum, sa širim, ne samo akademskim ili operativno političkim dometima, nije postojao. Tražeći za sebe ulazno polje rada u novim uslovima, ponudila sam svoje sposobnosti i mogućnosti i u ovoj oblasti. Tačnije, na toj osi. Tako od 2003. godine redovno, jednom godišnje izlazi „Džender“ broj, dvobroj ili trobroj časopisa Apokalipsa u kom se osim problematici ecriture feminine i gynokritike, posvećujemo i drugim temama, na primer, materinstvu, feminističkoj epistemiologiji, dekonstrukciji rodnih identiteta... Naš krug stalnih saradnika obogaćen je zanimljivim autorkama, kritičarkama, naučnicama, prevoditeljkama i osim publikovanja relevantne literature i refleksija, takođe u vidu knjiga, pošlo mi je za rukom da organizujem i nekoliko istraživačkih anketa međunarodnog karaktera o tome šta danas znači biti spisateljica u patrijarhalnom društvu. Ona poslednja iz 2008. godine predstavlja višeglasje, de fakto svedočenja iz prve ruke, 28 spisateljica iz Slovenije, Slovačke i Češke i već je objavljena u Sloveniji i Slovačkoj, a trebalo bi uskoro da izađe u engleskom prevodu u SAD. Nažalost, rodna svest, na kraju krajeva i među samim stvarateljkama, na srazmerno je niskom nivou. Nadam se da će knjiga češkog filozofa i političkog teoretičara Pavla Barše, u prevodu Bojane Maltarič, koja upravo prolazi moju stručnu redakturu i govori o „feminizmu između psihoanalize i poststrukturalizma“, uspeti da uveri u važnost pitanja koje feminizam sistematično uvodi već više od poslednjih sto godina. Još bih rado istakla da su me do svih ovih pitanja doveli život i stvaralaštvo. Dakle, nikakve spekulacije, revolucije ili indoktrinacije spolja, već iskustvo doživljeno na sopstvenoj koži. Ono ostalo – obrazovanje, orođavanja, inicijative – došlo je kasnije.

Kako iz te pozicije i sa novoosvojenim iskustvima gledate na položaj žene-pisca na savremenoj slovenačkoj i slovačkoj književnoj sceni.

U prvom redu, to je neprestano balansiranje na ivici. Makar za mene. Između potrebe da zaradim za sebe, da budem samostalna, i potrebe za pisanjem i čitanjem onoga što drugi pišu. Ili između sigurnosti i nesigurnosti, odgovornosti i raskoši. Kad sam već kao svoju podlogu, i u životnom smislu, izabrala nauku i angažman u oblasti izdavačkih delatnosti, i to je takođe balansiranje između istraživanja, pisanja stručnih tekstova, eseja, kritika, uredničkog posla, u poslednje vreme i između prevođenja i sopstvenog literarnog stvaralaštva. Naučila sam da živim s tim, u mnogome sam se zahvaljujući toj kombinaciji interesovanja obogatila, ali svesna sam, pak, i druge strane medalje – da naša energija nije neiscrpna, vreme nam niko neće vratiti, i stvaralački impulsi koji su ostali samo namera odaju istu slabost...

Žene koje su aktivne na ostvarivanju prava svog roda u postkomunističkim sredinama neretko se smatraju lično i profesionalno neostvarenim.

Feminizam ne smatram domenom nezadovoljnih žena. I kad bih ja bila kćerka Boginje sreće, ipak je toliko surovih sudbina oko nas, koje nas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Njihovi stvarni razlozi često ostaju skriveni – zapravo, zahvaljujući nerazumevanju strukturnih rodnih zavisnosti i asimetrija. Žene u patrijarhalnom sistemu se još uvek samo „spašavaju“, stvarajući više ili manje funkcionalna solidarna društva. Nažalost, institucije koje bi mogle uticati na to da ova situacija krene na bolje, rodnu dimenziju gotovo ne reflektuju – ni u Slovačkoj, ni u Sloveniji. Od udruženja pisaca, preko ministarstva kulture, pa do akademija nauka. U starom stilu potpomaže se i neguje literarni kanon kao rodno monolitna, to jest gotovo isključivo muška stvar. To ima uticaja na određivanje književnih vrednosti, predstavljanja u inostranstvu, sastavljanje antologija i udžbenika, i slično – i opet, čast izuzecima! Nagrada Dominika Tatarke, koja je u Slovačkoj nastala pre 16 godina, nije za literaturu dodeljena ni jednoj ženi. Prešernova nagrada i Nagrada Prešernovog fonda, koje se dodeljuju svake godine u Sloveniji – prva od 1946. godine, a druga od 1962 – ovaj stereotip su srušile samo kod četiri autorke. Sistem dodele stipendija u Sloveniji je prema ženama takođe nepravedan. Pod maskom formalne ravnopravnosti (striktan sistem bodovanja) izravnava neizravnjivo – dvostruko, štaviše trostruko, opterećenje žena uopšte ne uzima u obzir. A mogli bismo, naravno, i dalje. Prirodno, svesna sam i konteksta kulturne  globalizacije i promene vrednosnih orijentacija, koja nepovoljno utiče na sve

kreativno i nezavisno. Izvesno, složićemo se da je razgovarati o ovako složenim temama za ograničen novinski prostor gotovo nemoguće ili, pak, veoma fragmentarno.

Pa, ipak, gde bi se, po Vama, mogla uspostaviti „linija razdvajanja“ između takozvanogženskog i, njemu opozitnog, muškog pisma, koja se, bar u Srbiji, često, pa i vrlo proizvoljno poteže.

Antiesencijalistički poststrukturalizam a, s njim, i (post)feminizam formulišu ovo pitanje malo drugačije, polazeći od „fluidnog“ karaktera naših identiteta. Ako bi to trebalo da kažem što jednostavnije, neću reći ništa drugo do stare poznate istine: sloboda (individua) je nedeljiva! – a ovim paradoksalnim imperativom je obuhvaćena i rodna diferencija (razlika) i diferencijacija (razlikovanje). Niko neće uspeti precizno da razgraniči šta je muško, a šta žensko pisanje – ovakvo ponašanje je nadmeno i oholo – uprkos tome smo neke vrste stvaralaca favorizovali, druge potcenili i zarobili u zaboravu. Podrobno delovanje feministkinja iznelo je na javu da je ono što smo potisnuli pogodilo ili obeležilo naročito književnu produkciju velike grupe žena u svom autentičnom (sebe)ispoljavanju, pri čemu ne govorim o kiču, sentimentalnim limunadama, već o književnosti i umetnosti. Ali i muškaraca, ako se nisu sagnuli pred svemogućim književnim kanonom. U svakom slučaju, muškarci koji su istorijski na sebe preuzeli ne samo ulogu „univerzalnih“ rodnih bića i čuvara tog kanona, već i vladarā sveta, danas su na vetrometini: njihova pozicija je neodrživa, kako nam to pokazuje istorija, ratovi i nasilja. Ako se od kulta smrti vratimo priznavanju života, ako shvatimo da krupne stvari počinju sitnicama, da (često) intuitivna i savremena pragmatička umetnost svakodnevnice i njena tematizacija spadaju u književnost isto kao i velika dela vladara, ako se prenemo i napokon priznamo sebi da je jezik, opšti jezik ljudskih značenja, bezobalan i niko nema pravo da ga prisvaja, ni u rodnom ključu – bićemo na dobrom putu. U intencijama Helene Siksus i njenim rečima: „Vidljivo ne stvara razliku“.

Drugi važan zadatak koji Vam pripada u kreiranju prepoznatljivog imidža ‘Apokalipse‘ je angažman na projektu ‘Časopis u časopisu‘.

Međunarodni projekat Časopis u časopisu je, doslovno, dete ljubavi. Na njegovom početku 2002. godine potpisana je moja naklonost ka srednjoevropskom prostoru i njegovim kulturama i suprugova naklonost ka jugoistočnoj, uglavnom ex-YU, Evropi i balkanskim kulturama. Kad smo 2001. godine spojili svoje živote, udružili smo i svoje naklonosti, koje žive svojim vlastitim životom: danas naš projekat spaja 16 časopisa iz 13 evropskih zemalja i njegov potencijal neprestano raste. Zanimljivo je što smo se u tome oboje okrenuli licem ka mestima svoje geografske ili političko-istorijske „odsutnosti“ odnosno „negacije“. Štaviše, moglo bi se govoriti – u postrukturalističkom diskursu – o značenjskom zaposedanju tek slućenih „praznih sredina“. Ja sam, naime, došla do svog multidimenzionalnog srednjoevropskog prostora usled preseljenja iz Bratislave u Ljubljanu, a Primož je došao do svog „balkanskog“ i ujedno duhovnog prostora raspadom Jugoslavije i nadovezivanjem Slovenije na zapadne zemlje i politike. Naravno, u vreme zahuktavanja našeg projekta ključni su bili njegovi i moji kontakti severno i južno od Slovenije. Danas u časopisnim razmenama, na festivalima, različitim susretima, bilo radnim, intelektualnim ili stvaralačkim, pored zemalja „višegradske“ četvorke (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska), bivše Jugoslavije i Austrije, sudeluju i naši partneri iz Litvanije, Velike Britanije, Italije, Rumunije. Osim stalnih partnera imamo i više saradnika, koji stvaraju nekakav slobodan, drugi sled oko zajedničkog okruglog stola. Za sedam godina trajanja našeg projekta stigli smo do mnoštva od oko šezdesetak zajedničkih publikacija; njegov doprinos u vidu uzajamnog upoznavanja, obogaćivanja, kultivisanja uređivačkih politika, povezivanja ljudi, zapravo je neprocenjiv. Slovenija, iz koje projektom koordiniramo, mnogo toga je dobila, a ništa nije uložila. Da bih bila tačnija: državna administracija naše aktivnosti uporno „posmatra“, deo medija ih, opet, uporno „ne posmatra“. Podržali su nas, istina, u Evropskoj komisiji, fondovi CEI, IVF, NKF i još kojekuda drugde, ali kod kuće ne... Mi se, pak, ne predajemo, lajtmotiv našeg angažmana oduvek je bio i jeste: prodor u živu kulturu.

Vašoj dobroj uigranosti u redakciji ozbiljnog književnog periodikuma, kakav je ‘Apokalipsa‘, nesumnjivo, znatno je doprinelo i Vaše dugogodišnje angažovanje u jednom od najuglednijih literaturnih časopisa u Slovačkoj, bratislavskom ‘Romboidu‘.

Romboid je literarni mesečnik, koji iza sebe ima četiri i po decenije trajanja, a njegov aktuelni izdavač je Udruženje organizacija slovačkih pisaca. Ovo je za mene osetljiva tema, jer sam s tim časopisom literarno stasavala – tu sam objavila svoje prve pesme, recenzije i interpretacije, a potom s njim udružila i svoje sposobnosti i erudiciju kao odgovorna, a od 2003. godine i spoljna urednica. Svaki časopis sa tako dugom istorijom prolazi kroz razne periode, bolje i lošije. Naravno, bilo je vremena kad se Romboid nije mogao sačuvati od infiltracije ideoloških tekstova, ali čim je to bilo moguće, već od prve polovine osamdesetih godina, časopis ponovo odgovara zahtevima svojih osnivača, slavnih – nažalost, potom i neslavnih – aktera čehoslovačkog (dakle, ne samo praškog!) proleća. A, takođe, i zahtevu baštine iz šezdesetih godina XX veka, za koju je bilo karakteristično političko popuštanje i priklanjanje demokratskim vrednostima. Za mene, ‘Romboid‘ je uvek bio otvoren forum, možda ne onaj sa najvišeg polemičkog tona ili najvrelijim temama, ali uvek kultivisan i poučan. Pored ostalog, u njemu su dugo godina radili prozaista Vilikovski, pesnik Kovačik ili pesnikinja Haugova – svi stvaralačke veličine, koje su časopisu garantovale nivo i usmerenje.

Godine neposredno nakon pada komunizma nisu bile baš najsrećnije za ‘Romboid‘?

Devedesetih godina časopis je sa svojom uređivačkom politikom pomalo zapao u ćorsokak. Veći odjek u zatalasanom društvu imala je neka druga periodika, borbenija ili možda tek lišena bremena nedavne prošlosti. Pomenutom pokliznuću, isto tako, na ruku nije išla ni tadašnja vlast sa svojom veoma selektivnom, politički motivisanom redistribucijom državnih sredstava, koju mirno možemo označiti kao državnu cenzuru. Romboid je tada gotovo kolabirao, 1996. je zapravo na pola godine zaustavljeno njegovo izlaženje i poslednji trobroj bio je sastavljen od priloga koji su pročitani na konferenciji pisaca i analizirali postojeće stanje u kulturi i društvu tokom autokratske vladavine Mečjara i ministra kulture Huđeca. Tu negde počinje i moja urednička avantura u Romboidu – pesniku i književnom stručnjaku Igoru Hohelu i meni pošlo je za rukom da ga izvučemo iz letargije, zapravo ponovo pokrenemo (redakcija tada već nije postojala) i vratimo nazad na njegovu putanju. Hohela je potom na funkciji glavnog urednika zamenio pesnik Ivan Štrpka, ali, kao što to u patrijarhalnim društvima već biva – najteže breme i pre i posle toga ostajalo je na ramenima odgovorne urednice, dakle mojim. Rastala sam se s njim tek 2003. godine, dve godine pošto sam se preselila u Ljubljanu i preuzela deo bremena drugog časopisa – slovenačke Apokalipse. Od tada sam kao spoljna urednica u Romboidu odgovorna isključivo za realizaciju međunarodnog projekta Časopis u časopisu.

Šta biste, na primeru ‘Romoboida‘, mogli reći o položaju i uticaju specijalizovane periodike u Slovačkoj danas?

Nažalost, u vezi sa današnjom situacijom u Romboidu vidim mnogo problema, i unutarnjeg i spoljnjeg karaktera. O onim unutarnjim radije ne bih govorila, dok ću o onim spoljnjim reći samo toliko da književna periodika propada zajedno sa tržištem knjiga i narastajućom ravnodušnošću društva prema sopstvenoj istoriji, kulturnim osnovama svojih identiteta, kao i izazovima budućnosti. Nezavisno kritičko mišljenje, stvaralačke igre i jezička (samo)predstavljanja malo koga zanimaju. S druge strane, rado bih ovaj časopis čitala od prve do poslednje strane kao nekad, ali to je još samo moja lična istorija. Pritom, Romboid u petomilionskoj Slovačkoj u suštini nema paralelu – njegovo dalje propadanje, i na kraju gašenje, bili bi za književnu scenu smrtna rana. Ponekad se, pak, pitam da li su toga svesni i sami pisci. Književni svet u Slovačkoj je, posle 1989. godine, još uvek rascepljen – tačnije, polarizovan – i jednoznačno mi se ukazuje to da oni koji su manje razboriti i manje sposobni stvaraoci imaju u današnjem svetu bolje pretpostavke za preživljavanje. Veštije se snalaze i brže prilagođavaju, na primer, stoglavoj hidri birokratije i neoliberalnim ugursuzlucima – eufemistički rečeno.

Mada su između Slovačke i Srbije očigledne jake uzajamne naklonosti u mnogim oblastima, čini se da bismo se upravo u sferi književnosti mogli poznavati bolje. Preporučite nam, stoga, za kraj nešto što bi neizostavno morali prevesti na srpski jezik iz literature Vaše „osnovne zemlje“.

To je teško pitanje – dobrih autora je u Slovačkoj više nego dovoljno i treba ih tražiti ne samo u sadašnjosti, nego i u prošlosti, takoreći post mortem. Slovačka ostaje za kulturnu Evropu velika nepoznanica, u nabrajanje uzroka zašto je to tako, radije se ne bih upuštala. Ako bi trebalo da konkretnije iscrtam književnu mapu kojom bismo vam se verovatno umeli približiti, u poeziji XX veka bih počela od Ivana Kraska, nadrealista (Fabri, Rejsel, Žari, Bunčak), Ivana Kupca, Miroslava Valka, Trnavske grupe (Ondruš, Mihalkovič, Staho, Šimonovič); nastavila bih sa Litkom Vadkerti-Gavornikovom, Šefanom Stražajom, Pavlom Suržinom, strogim izborom iz Feldeke, Moravčika, posebno starijim stvarima Usamljenih trkača (Laučik, Štrpka, Repka), Milom Haugovom, raštrkanom generacijom druge polovine osamdesetih i prve polovine devedesetih godina (ili približno mojom: Groh, Hmel, Podracka, Prokešova, Milčak Marian i Peter, Pastirčak, Lehenova, Kolenič, Urban, Eva Luka), pa sve do najmlađe eksperimentalne i steril-poezije, gde se već toliko ne nalazim (Maksovski, Ružičkova, Kucbelova). I to je samo razlomak, vrlo nesistematičan rezultat. Prozu ćemo, dakle, ostaviti za neku buduću priliku.

 Razgovor vodio
Dušan Vidaković

Prevod
Ivana Andrić