КОРАЦИ

Milan Đorđević
GOSPOĐI

 JOŠ JEDNOM GOSPOĐI

Zapravo, nisam te video,

okrutna i Svemoćna gospođo!

Odvukla si me u duboki san

i crne vodurine nesećanja.

Možda si mi u šali poželela

dobar dan ili me izložila

nekakvim težim telesnim

ali bolničkim mučenjima?

Udarcima si me uzdrmala,

misleći da me negde odvedeš.

Tvoja mukotrpna delatnost,

gospođo, nije nikakva šala.

A ne znam kako nas odvodiš?

Hvataš nas za mlohave ruke?

Ili prvo poljupcem uspavaš,

pa baciš na vrlo teške muke?

Onda gurneš na dno sanduka?

Možda nam popiješ svu krv?

Ne znam, je li ti od toga muka?

A onda nas otpremiš u nigdinu?

U večnu pomrčinu gde odlaze

oni što se upokoje i što poginu.

A ja nastavljam svoje putovanje.

I traženje moga staroga tela,

mada, evo, prilično sumnjam

da si mi ga ti delimično uzela.

 

ŽELEO SAM

Želeo sam da napišem nešto

o više ružinih grmova u bašti.

I o njihovoj i našoj ljudskoj sudbini,

o lepoti pupoljaka, o strahu od bodlji.

Ali, evo, slab sam, ležim u krevetu.

Opet mi nije dobro, pa o svojoj slabosti

i mukama ponovo ležeći pišem, pišem.

O, reči, kako se odnosite prema stvarima

koje oko sebe vidim i koje dodirujem?

I opet da se vratim ružinim grmovima

i da njihovim cvetovima ulepšam pesmu.

Mada su za neke bolji zagonetna belina,

tišina ili prljavština plastičnih kesa za đubre,

crnih i bačenih na prašnjavi asfalt ulice.

 

 PONOVO, SEĆANjA

Sećanja potpomognuta fotografijama i stvarima

u nama izazivaju turobna ili drugačija osećanja.

Ali ona se razilaze kao magla iznad neke doline

ili kao dim zapaljene gomile lišća i suvih strnjika.

Pa u nama ostaju sećanja na neka od tih osećanja

kao na crnu, narandžastu, plavu ili zelenu boju.

Onda i to nestane, stopi se sa sivim prolaženjem.

Možda sam i ja samo lutalica kao neki od onih

iz romana Hari Martinsona Put u Klokrike.

Samo što ja lutam od jednog sećanja do drugog

i dobro znam šta i kako me posle sećanja čeka

oštro kao udarac sekire u panj za sečenje drva.

I znam da ovo nije prava pesma, pa nema u njoj

zvuka, ponavljanja, a ni reči koji će se zapamtiti.

Reči u njoj vrlo brzo će se zaboraviti i izvetriti.

 

NEŽNOST

U knjizi Koža Kurcio Malaparte

detaljno piše o smrti svoga psa Feba

i moram reći da ga jako dobro razumem.

Nisam imao snage da gledam smrt moga psa.

I sad kad ga nema još mi je samo u sećanjima.

Baš je čudna ta nežnost ili ljubav što postoji

između domaćih životinja, ljubimaca i čoveka.

I ona je jedna od jarkih boja koje čine čudesnijim

ovaj svet kojim hodamo između rođenja i smrti,

sveta koji bojimo i svojim bolovima, radostima,

strahom i krvlju, svet bilja, životinja, ljudi i stvari,

svet za koji ponekad čak ni ništavilo baš ne mari.

 

 KOPRENA

Za mene spale su tamne koprene

sa mnogih bića, stvari i događaja.

Sada sve gledam prirodno i golo.

Kao oblo i belo kamenje na zemlji.

Pa osećam njihovu tešku ozbiljnost,

njihovu stvarnost i čak se radujem.

Živ sam kao životinje koje gledam.

I to što sam živ ipak je važno, važno

za mene skoro poput sijanja sunca

sa plavetnog, čistog i vedrog neba.

 

   ROMAN

Čitam Balzakov roman Izgubljene iluzije

i pitam se da li on govori o Francuskoj

XIX veka ali i o našem današnjem društvu

i ovom životu, da, pitam se i o sudbini

jednoga pesnika, o kome Francuz piše,

a tu vidim šta se sve dešava sa ljudima.

Igramo, majmunišemo se, penjemo se,

te padamo na društvenim hijerarhijama

i u pozorištu između rođenja i smrti.

Da, previše ovde govorim književno.

I zato se okrećem, gledam kroz prozor.

Sviće novi dan, pojavljuje se sunce.

Dve šarene mačke sam pustio napolje.

A nebo još uvek nije potpuno plavo.

I početak i kraj svega tu se dodiruju.

 

OŽILjAK

Taj ožiljak na nozi samo me podseća

na prošlost i žive slike od nje otima.

Ožiljak je smežurana koža i svedok

onog što se dogodilo davnog januara.

Razume se, postoje i ožiljci u dušama,

ono zaboravljeno u ovo doba računara.

No, da li se ljudsko postojanje sastoji

od krhotina sećanja i ružnih ožiljaka?

Jesu li oni kao roj živih pčela ili vreva

mrava, možda gužva uzletelih muva?

Ili gusto jato crnih i đavolastih vrana?

Ožiljci ipak na kraju polako zarastaju.

A ono na čemu su, telo, samo nastavlja,

ovde ipak nastavlja i dalje da postoji.

Ali međutim ovde sve nije sasvim isto.

Ožiljak je došao, stvorio se iz prošlosti

i ovde samo postoji, u svoj ružni izgled

upija sve patnje, jake bolove i gadosti.

I čeka jer zna šta će biti u budućnosti.

 

PREVOD

Uživam u rečima iz prevoda velikog romana

Aleksandro Manconija Verenici, prevoda

Jovana Đaje, starog pola veka: „dumača, strmenica,

prodol, uzgorica, trpežnjak, mučnjak i glavnjica.“

A ove reči se danas svakodnevno ne koriste

i meni zvuče kao da su poprilično starinske,

čak gledam u rečnik da vidim šta neke znače.

Ali da zbog ovog što ispisujem ne bi izgledalo

da se ovde pravim jako važan i mnogo pametan,

završavam ovu nesavršenu pesmu, pa kažem

da sitna kiša pada i kvasi zemlju, travu i lišće.

Začudo, proleće je, sredina aprila a hladno je.

 

  OPET O NjOJ

I opet govorim o njoj, pa tako čitam u romanu

Đuzepea Tomazi di Lampeduze Gepard: „...smrt je

u njegovim očima bila nešto ‘namenjeno drugima‘.

Ali sad kod mene ona nije više namenjena drugima

pa čekam je kao što se čeka važan gost, koji je rekao

da će doći, no, neko će mi reći da samo govorim o njoj

a ja se, evo, osećam kao da sam u hodniku koji vodi

jedino prema njoj, zlokobnoj i Svemoćnoj gospođi.

Da, igra kao da je odigrana, samo se još čeka kraj.

I gde je ovde uteha što ćemo otići sa ovoga sveta?

Možda jedino u prošlosti, u onome što smo proživeli.

I ništa više, ništa više, ništa više, da, bašništa više.